Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Kad u mnogim našim novinama ili časopisima naiđem na rubriku posvećenu popularnoj glazbenoj kulturi, uvijek se pomalo rastužim i upitam u kojem to vremenu ili u kojoj godini živimo: tj. živimo li u drugoj dekadi 21. stoljeća ili još u sedamdesetim ili osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Toliko se toga od onih tzv. »zlatnih« vremena – mislim, konkretno, na rokerski new wave iz druge polovice 1970-ih, kao daleko najproduktivnije i najkreativnije razdoblje u cjelokupnoj povijesti rocka – dogodilo i promijenilo, a ovdje, u ovoj domeni o kojoj sada govorim (na području praćenja popularne glazbene kulture ovdje, u Hrvatskoj), vrijeme kao da je zauvijek stalo.
O tome sam još prije 15-ak godina – da, prošlo je otada desetljeće i pol! – razgovarao s našim istaknutim rock-kritičarem Aleksandrom Dragašem. Ako se ne varam, on je tada bio urednik u izdavačkoj kući Croatia Records; dapače, taj smo razgovor i vodili u njegovu uredu u CR-u. Rekao sam mu, tada, 1999., da vrijeme rocka neumitno prolazi a da na dnevni red dolazi nešto sasvim drugo i radikalno novo: doba elektronske plesne glazbe (i njoj odgovarajuće kulture).
Nije mi dao za pravo, branio je svoje stavove i uvjerenja (što osobno iznimno poštujem, volim kad netko konzekventno stoji iza svojih riječi i djela). U međuvremenu se, međutim, dogodilo upravo ono što sam mu te godine najavljivao: generalni sumrak i dekadencija rocka i pripadajuće mu kulture, a veliki uspon i velika afirmacija elektronske plesne glazbe. Dogodila se cijela jedna glazbena (ali i šire gledano: kulturna) revolucija, kao svojevrsan pandan ali i sasvim prirodna i logična posljedica informatičke (ili kao što je to Zbigniew Brzezinski znao govoriti: tehnotronske) revolucije, koja, zapravo, još uvijek traje i čiji smo svi mi svjedoci i protagonisti.
Ono što je rock bio u drugoj polovici 20. stoljeća (s naglaskom na 1960-te, 1970-te i 1980-te), to je danas konglomerat šarolikih a opet međusobno srodnih i bliskih stilova (trance, house, electropop itd.) koji se najčešće vode pod skupnim imenom »electronic dance music« (skraćeno EDM) – ali, naravno, na jedan sasvim drugačiji način i u jednome sasvim drugačijem smislu (i, naposljetku, s jednim sasvim drugačijim shvaćanjem života i svijeta). Drugim riječima: ono što su nekada bili Beatlesi, Bob Dylan, The Queen ili The Buzzcocks, to su danas Armin van Buuren, Avicii, Tiësto ili Calvin Harris. Kome to nije jasno – taj ili ništa ne razumije ili je u vrlo ozbiljnom sukobu s vremenom u kojem živimo.
U Hrvatskoj, međutim, popularnu glazbenu kulturu profesionalno, kao novinari i kritičari, i dalje prate omatorjeli rokeri, što je, po mom mišljenju, jedan od većih problema s kojima se suočavaju hrvatski mediji. Piše se, nadugačko i naširoko, o efemernim stvarima i fenomenima a ne prati se ono što slušaju i u čemu uživaju današnji mladi.
Definitivno je prošlo vrijeme kada smo se sprdali s pojmom »dance glazba« i kada smo tobože »ljigavom« i »potrošnom« danceu suprotstavljali »kreativan« i »društveno angažiran« rock.
To je još imalo nekakvog smisla tamo negdje sredinom 1990-ih, kada je na hrvatskoj pop-glazbenoj sceni dominirao tzv. hrvatski dance, kao neka naša (naravno, izvitoperena) inačica tada aktualnih svjetskih glazbenih strujanja. To je doista bilo vrlo loš pravac ili stil, i njega je uistinu trebalo uništiti (što sam, koliko sam mogao, i učinio u svom velikom »Izvještaju o hrvatskoj pop glazbi«, objavljenom, u dva separata, u Globusu u prosincu 1995.). Ali prava alternativa tom hrvatskom danceu nije bio nekakav novi povratak na rock i rock-vrijednosti nego istinsko ili definitivno »ukapčanje« u svijet nove, elektronske plesne glazbe koja je već tada bila u velikoj ekspanziji.
Zato sam tada, 1995., kao kontrapunkt ili »opozit« hrvatskom danceu i afirmirao Dinu Dvornika, koji je genijalno kužio u kom smjeru se razvija popularna glazba, ali i onu prvu, najraniju fazu Nine Badrić koja je bila plod njezine suradnje s kompozitorom i producentom (nažalost, danas posustalim) Denisom Curmanom.
Odonda, od 1990-ih, glazbu uglavnom pratim privatno, a to što pratim ili slušam u biti je repertoar koji se svakodnevno vrti i smjenjuje na superpopularnoj internetskoj radio-postaji »Energy 98«. Nisam se nikada bavio proučavanjem tko stoji iza te radio-postaje, no doživljavam je kao trust mozgova koji pomno analizira sve ono što se događa u svijetu komercijalne ali istodobno i vrlo kvalitetne (da baš ne kažem: progresivne – što je pomalo izlizana i kompromitirana riječ još iz prastare rokerske terminologije) elektronske plesne glazbe, te u konačnici odlučuje što valja a što, opet, ne valja puštati, tj. promovirati i gurati.
Repertoar na internetskoj radio-postaji »Energy 98« zlatni je presjek onoga što se trenutačno događa u svjetskome EDM-u, ali s naglaskom na tzv. europski ili bjelački pristup koji je – važno je naglasiti - totalni opozit američkom ili, uvjetno rečeno, crnačkom pristupu. Znači, nema repanja, nema »zavijanja«, nema soula ili R&B-a (osim u naznakama); naglasak je na lijepim i čistim melodijama, lijepom i kristalno čistom pjevanju, te općenito na glazbenoj estetici kao takvoj – tako da se taj odvojak EDM-a može shvatiti, koliko god to na prvi pogled zvučalo čudno, i kao svojevstan revival stanovitih vrijednosti što su se afirmirale još u klasičnoj glazbi (od Bacha i Mozarta nadalje).
Rokerskim rječnikom rečeno – radio postaja »Energy 98« ne afirmira i ne promiče koncepciju Rolling Stonesa, nego koncepciju Beatlesa, što je ujedno – i na svu sreću - i dominantna struja u cjelokupnome današnjem EDM-u.
Ovdje bi sad valjalo upozoriti na neke uobičajene predrasude koje mnogi neupućeni imaju prema elektronskoj plesnoj glazbi.
Prva predrasuda glasi: ta je glazba namijenjenja »partijanju«, a njezini su slušatelji i poklonici – »partijaneri«.
Pogrešno: ta se glazba ponajprije sluša i doživljava individualno. Mladi je non-stop slušaju na svojim iPodovima ili mobitelima – kod kuće, u tramvaju, na školskim odmorima, u šetnjama; ja je, opet, najčešće slušam navečer kad radim ispred kompjutora ili neposredno prije spavanja. Ta se glazba pritom ne mora nužno slušati glasno; kako su, osim ritmova, uvijek u prvom planu lijepe i profinjene melodije, može se slušati i tiho.
Ali, naravno, kada neki DJ, ili više njih, priređuje »koncert«, tada to nije koncert u klasičnom (pop-rock) smislu nego – party. Pa kao što smo nekada imali tzv. stadionski rock (koji još nije odumro, iako odumire), tako danas imamo i - stadionske partyje.
Druga se predrasuda odnosi na same DJ-ove. Uobičajena je predodžba o DJ-evima kao o nekim čudnim, zatucanim tipovima s kapicom na glavi i slušalicama u ušima, koji na svojim uređajima (tj. za miks-pultovima) stalno nešto bjesomučno vrte i miksaju, od već postojećih stvari ili dijelova mehanički sklapaju neke nove cjeline, u biti ponavljaju ono što je već ranije stvoreno ili skladano – i pritom vječito, kao idioti, dižu ruke u vis, ispred svojih mnogobrojnih fanova, u velikim sportskim dvoranama ili na stadonima.
Današnji DJ-evi su, međutim, nešto sasvim drugo: to su u prvome redu kompozitori i producenti, zatim intelektualci (ne u smislu formalne naobrazbe nego u svom generalnom gardu, kao osobe), a uza sve to i – biznismeni.
U dosadašnjem pop-mainstreamu ili na estradi (rock je tu ipak bio svjetli izuzetak) – pa i u ovome popu koji je i danas još aktualan – bio je, ili još uvijek jest, u prvome planu samo izvođač. Svjetla reflektora bila su uperena samo u njega – u dotičnoga pop-pjevača ili pjevačicu. A za kompozitora pjesama u njihovoj izvedbi nitko nije ni pitao.
Sada je ta nepravda ispravljena. Sada je u prvom planu skladatelj i producent, dakle DJ, dok je pjevač u čitavoj toj priči tek najobičnija »radna snaga«. On je samo taj koji ima zadatak prenijeti, odnosno realizirati, DJ-evu glazbenu ideju ili viziju. (I to ne kako on hoće ili kako se njemu sviđa, nego kao DJ misli da treba.)
Koliko sam ja osobno upućen u povijest EDM-a, ranije nije bilo tako. Ranije su i sami DJ-evi pjevali – ne svi, ali svakako neki. Tako je, mislim, radio njemački glazbenik i producent Paul van Dyk, koji danas uživa status iskonske legende elektronske plesne glazbe (iako je i dalje aktivan, ali ne više u onoj svojoj nekadašnjoj snazi i inspiraciji).
Moj prijatelj i veliki poznavatelj EDM-a, Mirko Barbir iz Rijeke, tvrdi da je preokret, u tom pogledu, napravio glasoviti nizozemski DJ Tiësto, i to na svom kultnom albumu iz 2004. »Just Be«. Otada, kaže on, počinje praksa da DJ za svoje pjesme angažira nekog poznatog (ili manje poznatog, a nerijetko i nepoznatog) pjevača ili pjevačicu – koji obvezatno mora biti vrhunski interpretator kako bi zamišljena pjesma zvučala što savršenije, budući da današnji EDM općenito teži apsolutnoj perfekciji.
Jedna od naročito uspjelih kolaboracija na tom planu jest ona nizozemskoga DJ-a i glazbenog producenta Armina van Buurena i engleske pjevačice Sophie Ellis-Bextor u pjesmi i grand-hitu iz 2010. »Not Giving Up On Love«, skinutoj s Arminova predzadnjeg albuma »Mirage«.
Mnoge pjesme u EDM-u nastaju timski, ali pod vrhovnom palicom DJ-a kao neprikosnovenog šefa ekipe. Zagrebački novinar Tomislav Novak (jedan od rijetkih koji već godinama sustavno prati tu scenu) DJ-eve u tom pogledu uspoređuje sa »showrunnerima« koji rukovode ekipom koja radi, odnosno »štanca«, TV-serije. Mirko Barbir mi je pak za metodu skladanja slavnog francuskog DJ-a i producenta Davida Guette rekao sljedeće:
- On ima svoju firmu i na sastancima, kao premijer, vodi »sjednice«, pa svojim suradnicima, odnosno podređenima, od kojih svatko ispred sebe ima laptop, kaže: »Ovo ovdje mijenjaj, ovo ovdje treba ispočetka...« Tako jedan hit radi tim od pet-šest ljudi. DJ-evi su šefovi, dok ovi ostali rade »za siću«...
Treći prigovor na račun dancera od strane rokera glasi da su oni, danceri, društveno i politički neangažirani, dok je rock oduvijek bio simbol mladenačkog buntovništva.
Ta primjedba stoji, ali pritom treba imati na umu jednu važnu činjenicu.
Rock je bio na svom vrhuncu u ono vrijeme kada se činilo, i u to zdušno vjerovalo, da čovjek, dakle i pripadnik mlade generacije, može mijenjati svijet i društvene odnose.
Danas je, naprotiv, jasno da je to puka utopija i da je kapitalizam vječan i nezamjenjiv. Zato protagonisti EDM-scene polaze od teze (naravno, prešutno, jer oni nemaju ideologiju u onome smislu kao što su je imali rokeri) da kapitalizam ne treba rušiti, jer to nema smisla, nego da u njemu treba, ako je to ikako moguće, znati uživati.
U tom je smislu EDM savršeni izdanak globalnog kapitalizma, jednako kao što je to, npr., i vrhunski nogomet.
No ipak – današnji dance glazbenici i nisu baš toliko društveno neaktivni, ali ta njihova angažiranost nema ničeg zajedničkog s rušilaštvom. Najčešće je riječ o visokoj ekološkoj osviještenosti, o brizi za prirodu i životinje i sl.
I peto, aktualna je EDM scena bjelodani dokaz da danas, u biti, više nema strogo odvojenih stilova. EDM jest, doduše, pravac za sebe, ali u sebi objedinjuje gotovo sve dosadašnje stilove i žanrove, uključujući klasiku i rock. Mnoge aktualne EDM pjesme počinju s kratkim instrumentalnim uvodom koji asocira na klasiku (recimo, na Mozarta), a očigledno je i »usisavanje« raznih rock-elemenata, pri čemu DJ-evi ne zaziru ni od upotrebe električnih gitara. I opet je tu na djelu (tehnološka) superiornost EDM-a u odnosu na rock: rock nije u stanju usisati elektroniku (osim u vrlo ograničenim razmjerima, npr. u repertoaru američke grupe R.E.M.), dok elektronska plesna glazba pojedine rock-sastojke vrlo često tretira kao sirovinu.
Ovih sam dana o ovoj temi opširnije porazgovarao sa zagrebačkom akademskom glazbenicom i profesoricom teorijskih predmeta Denis Vasilj, koja predaje u tri škole u Zagrebu: u Srednjoj glazbenoj školi Zlatko Baloković, u privatnoj Osnovnoj školi »Kreativan razvoj« i u Privatnoj gimnaziji Dr. Časl. Prof. Vasilj upravo radi na svojoj doktorskoj disertaciji (posvećenoj hrvatskoj glazbenoj pedagoginji i pijanistici Elly Bašić), a kako je svakodnevno u najbližem kontaktu s mladima, i to onima od 14 do 20 godina starosti, posvjedočila mi je iz prve ruke o stupnju popularnosti EDM-a kod hrvatske mladeži. Ali i ne samo elektronske plesne glazbe nego i – narodnjaka!
Denis Vasilj je 24. rujna o.g. na simpoziju Hrvatske udruge korporativnih rizničara, u Rovinju, održala predavanje na temu »Uloga glazbe i pjevanja u svakodnevnom životu čovjeka«, u kojemu je istupila s tezom da mladi u Hrvatskoj podjednako pozitivno regiraju na veliki svjetski hit »Good Feeling« američkoga glazbenika Flo Ride i na regionalni narodnjački hit Halida Bešlića »Miljacka«. Kad sam je zamolio da mi tu svoju tezu obrazloži, rekla mi je:
- Moji učenici znaju od početka do kraja i »Good Feeling« i »Miljacku«. To govori o tome da oni nisu ideološki predodređeni samo za jednu vrstu glazbe. Današnja omladina ima sintetizirani ukus: nije nužno da mladi prihvaćaju samo dance, nego isto tako vole i narodnu glazbu. I jedna i druga vrsta glazbe – konkretno, i »Good Feeling« i »Miljacka« - budi kod njih iste emocije; drugim riječima, oni su podjednako emotivno angažirani i kod jedne i kod druge pjesme.
Prof. Vasilj istodobno ističe da je, barem u onim školama u kojima ona predaje, najmanje učenika koji su poklonici rocka. »Rock slušaju samo neki, i to najčešće djeca roditelja koji su i sami rock-fanovi, odnosno rokeri u poznim godinama« - kazala mi je. I to njezino zapažanje upečatljivo svjedoči o uistinu tektonskim kulturološkim promjenama u hrvatskome društvu, odnosno u hrvatskoj mladeži.
O samoj EDM-glazbi Denis Vasilj ima vrlo visoko mišljenje, smatra da je to zamjetan napredak u odnosu na sve dosadašnje stilove u svjetskoj popularnoj glazbi, a kao njezinu najveću prednost ili vrlinu ističe:
- To je sjajna sinteza, ili sjajno sabiranje svega. Glavni je zgoditak svih tih pjesama što imaju u sebi puno različitosti kratkog trajanja, a istodobno - svi ti dijelovi imaju vrlo jasnu poveznicu ili leit motiv koji se u pjesmi nekoliko puta ponavlja ili preslikava. Za razliku od strukture klasične pop-pjesme, koja ima čvrstu ritmičku strukturu, ritmička struktura EDM-pjesama je promjenjiva; tu imamo i ubrzanja i usporavanja, znači jedno potpuno razbijanje ritma. Sa svim tim promjenama unutar jedne te iste pjesme, DJ-evi su se uspjeli približiti današnjem mladom čovjeku koji, zapravo, nema moć duge koncentracije.
EDM je, naravno, i veliki biznis (barem onaj vrhunski, a o njemu i jest riječ u ovome tekstu). Kolega Tomislav Novak tvrdi da David Guetta po jednome nastupu zaradi oko 35 tisuća eura (barem mu je toliki bio honorar u zagrebačkoj Areni, prije dvije godine), a kako godišnje napravi i po 250 koncerata – nije teško izračunati koliki mu je ukupni godišnji prihod (ili dobit).
Američki časopis Forbes nedavno je objavio da je američki EDM-glazbenik Skrillex (koji po glazbenom izričaju, doduše, ne spada sasvim u ovu našu EDM-priču) u proteklih godinu dana zaradio oko 15 milijuna dolara.
1. Armin Van Buuren feat. Trevor Guthrie: This Is What It Feels Like
8. Calvin Harris ft. Ellie Goulding: I Need Your Love
11. John De Sohn feat. Andreas Moe: Under The Sun (Where We Belong)
12. Cédric Gervais & Howard Jones: Things can Only Get Better
Ova moja osobna top-lista najboljih EDM-pjesama iz tekuće, 2013. godine je kompromis između dva kriterija.
Prvi je kriterij da na top-ljestvici budu zastupljeni trenutačno uistinu najveći i najpoznatiji DJ-evi, tj. da na njoj (gotovo) nitko ne bude izostavljen.
Drugi je kriterij više »kritičarski«: nastojao sam uvrstiti i pjesme nešto manje poznatih i razvikanih DJ-eva i producenata, sa (zasad) nešto skromnijim posjetom na You Tubeu, ali takve pjesme koje su ovoga trenutka uistinu »najbolje od najbolje«. Pritom sam se držao i kriterija urednikâ internetske radio-postaje »Energy 98«, koja među svim postojećim radio-postajama najsustavnije prati i promovira ovu vrstu glazbe.
Pjesma koja je ujedinila oba kriterija jest ovogodišnji hit Armina van Buurena »This Is What It Feels Like«. Moja je teza vrlo jasna: kad bi danas postojali i djelovali Beatlesi, tj. John Lennon i Paul McCartney u svojim najkreativnijim godinama, oni bi pisali i izvodili skladbe poput ove. Taj je Arminov hit svojevrsno EDM-izdanje slavne pjesme Beatlesa »Hey Jude« (ili neke njoj slične).
Drugoplasirani Avicii, ljubimac najmlađe generacije EDM-a, upečatljiv je primjer – govorim o njegovom hitu »Wake Me Up« - kako moderni elektronski dance s lakoćom može »usisati« u sebe praktički bilo koji glazbeni žanr, pa čak i američki country.
Moji posebni favoriti na ovoj top-ljestvici su Sebastian Ingrosso i Axwell, bivši članovi supertrija (EDM-inačica za nekadašnje rock supergrupe) Swedish House Mafia, koji se, nažalost, raspao ove godine.
Supermladi švedski DJ i producent Alesso (rođen 1991., za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj!) majstorski je obradio, tj. remiksirao hit američke mainstream rock skupine One Republic, »If I Lose Myself«, i na tom svom primjeru suvereno demostrirao tehnološku i produkcijsku superiornost EDM-a u odnosu na rock.
Iznenađenje liste je Srbin Dragan Roganović (rođ. 1978. u Beogradu, ali nastanjen u Melbourneu u Australiji) koji djeluje pod umjetničkim imenom Dirty South. Koliko sam informiran, on za srpsko tržište producira narodnjake (npr. Indiru Radić i Draganu Mirković), a u svjetskim, globalnim razmjerima radi sasvim nešto drugo, pa je tako napravio i ovo malo remek-djelo, »Until The End«.
Rođen je 1976., po nacionalnosti Nizozemac. Njegov je matični žanr trance, i ranije je radio gotovo isključivo instrumentale. Veliki mu je uzor otac popularne elektronske glazbe Jean Michelle Jarre. Vjerojatno je najkompletniji među svim DJ-evima na svijetu. Nije slučajno čak pet puta (od 2007. do 2012.) proglašavan najboljim svjetskim DJ-em, po izboru autoritativnog “DJ Magazinea”. Majstor je za prekrasne melodije, koje su, općenito, najplemenitiji sastojak EDM-a. Njegov studijski album “Mirage” iz 2010. bila je svojevrsna prekretnica u tom žanru, jer je svojom “masnom produkcijom” osjetno podigao dotad važeće (ionako vrlo visoke) produkcijske standarde.
Mladac, rođen 1989. Šveđanin po nacionalnosti. Pravo mu je ime Tim Bergling. Vjerujem da će upravo on ove godine osvojiti prvo mjesto u tradicionalnom godišnjem glasovanju časopisa “DJ Magazine”. Imao je tri ogromna hita, koji su, uz žanrovske dance-liste, s lakoćom rasturali i mainstream pop ljestvice u svim zemljama Zapada, uključujući i Veliku Britaniju i SAD. Ujedno je protagonist svojevrsnog “sukoba generacija” među ljubiteljima EDM-a. Oni najmlađi, njegovi suvremenici, ili još mlađi, zaklinju se (gotovo) samo u njega, samo malo nedostaje pa da u njemu vide sveca, dok oni malo stariji grintaju da je prebrzo previsoko poletio i da na toj razini neće dugo izdržati (osobno držim da nisu u pravu).
Po nacionalnosti Francuz, rođen 1967. Stari znanac hrvatske EDM-publike, koji je s lakoćom preklani napunio zagrebačku Arenu. Nenadmašan hitmaker, ali koji je već duže vremena kamen spoticanja među poklonicima ovoga žanra. Prigovara mu se da je previše komercijalno ili mainstream usmjeren, odnosno da previše podilazi široj pop-publici. Oni koji su zadrti poklonici EDM-a ne vole takav ziheraški pristup i htjeli bi malo više undergrounda i kreativnog rizika, a manje vođenja brige o stanju svog tekućeg računa.
Veteran, ali koji se ne predaje. Nizozemac (pravo mu je ime Tijs Michiel Verwest), rođen 1969., a aktivan, na diskografskom planu, još od 2001. U početku je bio izrazito trance usmjeren (slično kao i Armin van Buuren), a onda se nešto više približio popu, rezultat čega je bio sjajan studijski album “Kaleidoscope” iz 2009. s pregršt instant-hitova. Njegovi koncerti uživo su poseban doživljaj.
Jako zanimljiv i nadasve duhovit glazbenik, Škot po nacionalnosti – dokaz da Britanci i u ovome žanru, a ne samo u rocku, imaju svog “konja”. Rođen je 1984., a pravo mu je ime Adam Richard Wiles. Počeo je gotovo kao neka vrsta parodije na EDM – tako su mu, otprilike, bila intonirana prva dva albuma, “I Created Disco” (2007) i “Ready For the Weekend” (20099.), a onda se ispostavilo da je ta “parodija” umnogome bolja od svojih originala ili predložaka. Svugdje nagrađivan (Grammy Awards, MTV Europe Music Awards itd.) i hvaljen, ne vidi mu se kraja.