Odrastanje male Mire (objavljeno u Nedeljniku)
4. V 2017.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Kad ju je smjestio u kući u Lastinoj 9 (na periferiji grada, blizu kragujevačke trošarine), Blagoje Nešković je dao u njoj izgraditi podzemno sklonište za Veru Miletić. Bila je to rupa koja se nalazila točno ispod praga koji dijeli spavaću sobu i predsoblje. I to rupa prilično majušnih dimenzija: čovjek je u njoj u sklupčanom položaju mogao proboraviti najviše sat vremena, a ako bi trebao ostati duže, ugušio bi se zbog nedostatka zraka. To je mjesto na kojem je Vera Miletić, 5. oktobra 1943., bila uhapšena. (Prema podacima iz monografije "Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945", Vera Miletić se, nakon što je policija ušla u kuću u Lastinoj 9, povukla u sklonište ispod praga, ali je policija u stanu ostavila zasjedu i čim je Miletićeva, ne mogavši više unutra izdržati, podigla vratašca skloništa, bila je na licu mjesta uhapšena i sprovedena u istražni zatvor u Đušinoj.)

Prorežimsko Novo vreme ovako je, u broju od četvrtka 23. decembra 1943., opisalo Verino hapšenje: "Ispod praga koji je razdvajao dve prostorije organi pronalaze ugrađeno sklonište. U njemu je ovu prazninu ispunjavala jedna zgrčena ženska prilika. Pored nje je ležala velika kožna torba u kojoj je bila arhiva Pokrajinskog komiteta Komunističke stranke za Srbiju i prepiske Mesnog komiteta za grad Beograd... Uhvaćena pod veoma teškim okolnostima, sa čitavom štabskom arhivom, sa lažnim ispravama, fizički iznurena, psihički skrhana raznim nepravdama, razočaranjima i maltretiranjima, konačno razočarana u komunističku partiju i u njene oružane partizanske odrede, Vera Miletićeva odmah na licu mesta pristaje da sve prizna..."

Taj je članak očigledno bio napisan sa stradostrašćem, a u njemu je bilo i dosta (antikomunističke) propagande. Đurica Labović je u svojoj knjizi "Tajne enigme o Veri Miletić" objasnio da je članak u Novom vremenu bio plod dogovora šefa IV. (antikomunističkog) odsjeka Policijske uprave u Beogradu Božidara Boška Bećarevića i glavnog i odgovornog urednika lista dr. Danila Gregorića, predratnog agenta Gestapoa - sa svrhom da se kompromitiraju i Vera Miletić i cijeli partizanski pokret u Beogradu i Srbiji. Labović je ujedno napomenuo da Vera Miletić na saslušanju nije sve odmah priznala, nego da su je njezini isljednici, prije nešto su od nje bilo što izvukli, "tukli, ponižavali, vređali i pretili".

Kuću u Lastinoj 9 (danas Mosorskoj 9) na Voždovcu, u kojoj je Vera Miletić bila uhićena, posjetio sam 27. maja 2008., nepunih 65 godina nakon događaja o kojem je riječ. Bio je to sasvim drugačiji ambijent u odnosu na ono, ratno i predratno doba. Lastina ulica se zvala tako do 1940., tj. do pred sam Drugi svjetski rat. Taj dio Beograda bio je tada slabo urbaniziran, kuća u Lastinoj 9 bila je zabačena (i prilično usamljena), bilo je dosta slobodnog prostora oko nje. Kroz njezine prozore moglo se u ono vrijeme vidjeti ide li netko prema njoj čak i kada se taj putnik-namjernik (ili ma tko to bio) nalazio na pristojnoj udaljenosti od nje. A sada je ta kuća doslovce stješnjena između drugih, kasnije izgrađenih kuća i drugih stambenih objekata.

Kad sam, u maju 2008., takoreći banuo u tu kuću, bila je prepuna fizičkih radnika, neki od kojih su u njoj i spavali (koliko sam shvatio, šef tvrtke za koju su ti radnici radili uzeo je tada tu kuću u najam). Radnici su me odveli do gazdarice kuće, Ljiljane Dražić. Ona je danas udovica (riječ "danas" odnosi se na 2008.), ima kćerkicu koja se toga popodneva, za mog boravka ondje, igrala u dvorištu.

Gđa Ljiljana Dražić me ljubazno primila i ukratko mi, iz svog ugla, protumačila kontekst svega onoga što se bilo dogodilo 1943. Bila je solidno upućena u ondašnja zbivanja. Pravi vlasnici kuće u Lastinoj 9 bili su tada, u Drugome svjetskom ratu, njezin djed i baka Vidoje i Dobrinka Dražić. Danas oni više nisu živi. Vidoje je umro 1962., a Dobrinka 1987. Živa je danas njihova kćerka, tj. majka današnje vlasnice kuće, koja sada stanuje (tj. stanovala je 2008.) u nekoj drugoj beogradskoj četvrti. S tom sam ženom, svjedokinjom onoga vremena, popričao nekoliko minuta, preko mobitela što mi ga ustupila Ljiljana Dražić. Dala mi je nekoliko zanimljivih podataka.

Vidoje i Dobrinka Dražić u ono vrijeme, u Drugome svjetskom ratu, nisu živjeli u Lastinoj 9. Oni su tada imali još jednu kuću (pokraj današnjega Partizanova stadiona) i kafanu, bili su po zanimanju gostioničari. U sklopu te kafane su i živjeli. A ovu kuću, u Lastinoj 9, iznajmili su nekom trgovačkom putniku, koji ju je onda dao u (pod)najam općinskim službenicima (i tajnim suradnicima KPJ) Miroslavu i Oliveri Parezanović, kod kojih je Vera Miletić stanovala. To je, dakle, išlo posve zaobilazno, Partija je to tako maksimalno konspirativno radila, da policija njezinim ljudima što teže uđe u trag.

Kuća u Lastinoj 9 je u odnosu na ratno doba uglavnom sačuvala svoj nekadašnji izgled. Ima i dalje dva ulaza: jedan iz ulice, a drugi iz dvorišta. Pretpostavka je mojih sugovornica (gđe Ljiljane Dražić i njezine kćerke) da su policijski agenti, kad su došli hapsiti Veru Miletić, ušli kroz dvorišni ulaz.

Želio sam vidjeti i interijer kuće, i to upravo ono mjesto na kojem je Blagoje Nešković dao napraviti sklonište u kojem se, po potrebi, skrivala Vera Miletić. Ljiljana Dražić me bez ikakva otpora pustila unutra (iako je u kući bila cijela "četa" fizičkih radnika, koji su potpuno "okupirali" pojedine prostorije) i pokazala mi taj famozni prag između spavaće sobe (koja gleda na ulicu) i predsoblja (u koje se ulazi iz dvorišnog ulaza). Pokušao sam snimiti to mjesto, i gđu Ljiljanu Dražić pored njega. I gle čuda: koji god kadar pokušavao uzeti i ovjekovječiti, moj je aparat (Casio) podrhtavao. To jest, ja sam bio uzbuđen, i krajnje potresen prizorom ispred sebe. Nisam uspio napraviti nijednu kvalitetnu fotografiju. Ali sam ipak dokumentirao (kako-tako) prizor koji me zanimao.

Doduše, skloništa (rupe) ispod praga, u kojem je Vera Miletić 5. oktobra 1943. čučala kad su policajci bili došli po nju, više nije bilo, jer se u međuvremenu, kod jednog od preuređenja kuće, pravio novi parket pa je ta rupa prekrivena tim novim parketnim slojem. Moja sugovornica, majka Ljiljane Dražić (s kojom sam razgovarao telefonom) kazala mi je da je prigodom hapšenja Vere Miletić u spavaćoj sobi pronađena i radio-stanica (vjerojatno ona koju u svojoj knjizi često spominje Đurica Labović i koja je služila za vezu s Moskvom). Bila je sakrivena u kaljevoj peći. (Inače, kao što je poznato, u kući u Lastinoj 9 nalazilo se i skladište tehnike PK, odakle se propagandni materijal dijelio svim partijskim organizacijama u Srbiji.)

U trenutku uhićenja Vere Miletić Petar Stambolić se, po kazivanju dr. Venceslava Glišića, nalazio u svom skrovištu u Krajinskoj, na Crvenom krstu (gdje je bila i partizanska tiskara), u ulici u kojoj je danas Beogradsko dramsko pozorište. Pritom je Stambolić, po Glišiću, učinio (ili nije učinio) dvije stvari koje, u najmanju ruku, zaslužuju jedno ozbiljnije historiografsko istraživanje.

Prvo: kad je doznao da je Vera Miletić uhapšena, Petar Stambolić nije obavijestio članove i suradnike KPJ s kojima je držao vezu o onome što se dogodilo, tj. nije ih upozorio da moraju bježati jer će u suprotnome i oni sami ubrzo biti uhapšeni.

A drugo: kad je doznao što je Veru Miletić zadesilo, dao je nalog da se iz sjedišta Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju na Avalskom drumu (u knjizi "Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945" navodi se da je sjedište PK bilo u Šumadijskoj ulici 187) skloni sav partijski arhiv i oružje koje je tamo bilo spremljeno. Spašavao je, dakle, stvari (i partijske dokumente), ali ne i ljude. Glišić mi je povjerio da za taj njegov propust nije doznao od njega osobno (iako se s njim desetljećima družio) nego iz policijskih dokumenata do kojih je kasnije uspio doći kao istraživač i povjesničar.

U našem razgovoru 5. juna 2009. dr. Glišić mi je to ovako prepričao:

"Upitao sam Peru Stambolića zašto o hapšenju Vere Miletić nije obavestio ostale ljude. I Pera mi reče - to ima u onim policijskim izveštajima - da je dao nalog da se sva partijska arhiva, i oružje koje je bilo, sve, osim jednog proglasa, skloni. Ja mu kažem: 'Pa trebao si da kažeš ljudima da beže iz te kuće (iz sjedišta Pokrajinskog komiteta koje se zapravo nalazilo blizu Lastine 9 - op. aut.), da je provala!' Sutradan je došla policija i te ljude uhapsila. Znači, on povlači sve, a ne povlači ljude. Kad sam mu to prigovorio, odgovorio je: 'Ja nisam verovao da će Buha provaliti (Buha je u Lastinoj 9 bio uhapšen nakon Vere Miletić, inače istoga dana kad i ona, 5. oktobra 1943., a na saslušanju je, među ostalim, otkrio i sjedište Pokrajinskog komiteta u Šumadijskoj 187 - op. aut.)!' 'A zašto si onda povukao arhivu i oružje?', upitao sam ga tada."

Na moje pitanje koga je Petar Stambolić prvoga trebao obavijestiti o hapšenju Vere Miletić, Glišić mi je odgovorio:

"Gledajte, jedino su on i Buha bili, u tom trenutku, u rukovodstvu PK. Pera se meni pravdao da je to sve iznenada bilo, da je policija brzo reagovala, pa da on više nije mogao intervenirati, a veze su se pokidale. On je imao veze s pripadnicima građanskog društva koji su bili naklonjeni Partiji (npr. sa Sinišom Stankovićem, Jovom Đorđevićem, Dušanom Bogdanovićem itd.), ali nije imao ove konkretne veze koje je Vera imala. I on se našao u totalnoj izolaciji. On je, znači, jedino pokušao da iz PK izvuče taj partijski materijal i oružje. I to je izvukao. Ali nije rekao ovima da beže. I oni su ostali i bili su pohapšeni."

Rekao sam Glišiću: "Doista mi nije jasno kako to Petar Stambolić izvlači te materijale, kao i oružje, a ništa ne kaže ljudima." Odgovorio mi je:

"Pa to je interesantno. On nije čak ni ovim sestrama Bukumirović (Jovanki, Ružici, Srbijanki i Vidosavi - op. aut.) rekao. One su bile članice KPJ, Jovanka i ove druge, bile su studentice... One nisu boravile u sedištu PK, one su imale svoj stan. I u vreme provale Pera je jednu noć bio kod njih, ali... Pa sam ga pitao: 'Što nisi njima rekao da beže?' A on je rekao: 'Pa ja nisam očekivao da će Buha provaliti!' A sestre Bukumirović su uhapšene i dve od njih su izgubile život (Srbijanka i Jovanka - op. aut.); bilo ih je ukupno četiri. Srbijanka je streljana istog dana kad i Vera Miletić, 7. septembra 1944...  Znači, Pera je bio kod njih... I ja sam mu rekao: 'Pa dobro, barem si mogao sestrama Bukumirović da kažeš da su ovi pali!' Jer, posle te provale njih hapse..."

Upitao sam Glišića: "Znate li kamo je Petar Stambolić sklonio to oružje i materijale, koji su se do trenutka hapšenja V.Miletić i V.Buhe nalazili u sjedištu PK na Avalskom drumu (po knjizi "Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945" u Šumadijskoj ulici 187)?" Odgovorio mi je:

"Pa verovatno u Krajinsku ulicu, gde je on imao i pištolj, gde je vežbao, gde su ona dva tipografa radili, Đonović i Jović... To je tamo preneto. Jer ako on s pištoljem u podrumu u Krajinskoj vežba i puca, to znači da su tamo sklonili. Po nekoj logici - ja ga nisam pitao konkretno gde je sklonjeno... Uglavnom, kad sam pročitao što piše u policijskim papirima, postavio sam mu pitanje: 'Pa sklonio si oružje, a nisi sklonio ljude!' A on mi je odgovorio da su veze bile pokidane i da on nije mogao da ih obavesti. Pa kažem: 'Ipak si obavestio tu Danicu Lončar (ona je, prema knjizi "Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945", bila jedna od petero ljudi, ilegalnih članova KPJ, koji su se nalazili u zgradi u kojoj je bio smješten Pokrajinski komitet - op. aut.)!''

Tada sam Glišića upitao: "Kako onda veze nisu bile pokidane za oružje i arhivski materijal?" Nasmijao se i odgovorio:

"E, tu je meni to malo nelogično bilo... Ali nije on meni rekao: 'Izvukao sam' - nego sam ja to, kažem vam, izvukao iz policijskog izveštaja. U policijskom sam izveštaju pročitao da su oni u PK našli samo jedan proglas Partije valjevskom kraju. Ničega nije bilo. Malo je tu priča zagonetna..."

Glišić je tome dodao:

"Tu su oni (P.Stambolić i B.Nešković - op. aut.) bili osetljivi, teško im je, i jednom i drugom, bilo... Blagoje je posle tražio da Janko Janković i Cvetko Crnjak (bitni konspirativni suradnici KPJ koje je Vera Miletić u svojoj specijalnoj misiji u Beogradu držala na vezi - op. aut.) budu proglašeni narodnim herojima. On je godinama tražio da se oni rehabilituju jer su bili zaslužni... Međutim, s njegovim padom (u novembru 1952. - op. aut.) pala je i cela ta priča... Vidite, oni koji su bili na Čukarici i na periferiji, oni su osetili da ta provala ide i pobegli su u sela okolo, ali ovi koji su bili u centru i radili u ovim ustanovama, bankama i drugim nadleštvima, oni su svi pali - osim što je ovo ostalo gore u Krajinskoj, da bi i to palo u julu 1944... Tako da je ta priča malo teška i nedovoljno objašnjena. A Nešković je, kažem, to nosio kao teret, i zato je mene terao da napišem knjigu o Janku Jankoviću..."

"A za Veru Miletić nitko nikada ništa nije pitao? - upitao sam Glišića. Odgovorio je:

"Za Veru se više niko nije interesovao, osim Mire (kasnije, kad je odrasla - op. aut.). A i Moma se toga odrekao... Nisam mogao shvatiti: zašto tako, i zašto su je (Veru Miletić - op. aut.) žrtvovali; ipak je ona žrtvovana!"

Na kraju našeg razgovora, od 5. juna 2009., upitao sam Venceslava Glišića koliko je ukupno ljudi, koje je u Beogradu držala na vezi, Vera Miletić, nakon teške zatvorske torture, "prokazala" i u kom se trenutku, za njezina boravka u istražnom zatvoru, to točno dogodilo. Odgovorio mi je:

"Vera Miletić je držala vezu sa 30-40 ljudi. U knjizi 'Beograd u ratu i revoluciji' imenično sam naveo koji su to ljudi bili... Moja je, dakle, procena - 40-ak ljudi. S njenim padom nestala je partijska organizacija u Beogradu (u spomenutoj knjizi, koju je dr. Glišić redigirao, točno piše ovako: 'Velika provala u jesen 1943. godine odložila je obnavljanje Mesnog komiteta KPJ za Beograd, nanoseći veliku štetu organizacijama KPJ i SKOJ-a, i Partiju lišila pouzdanih i značajnih informacija, koje je ona do tada dobijala od svojih članova i simpatizera, koji su radili u kvislinškom aparatu vlasti u Beogradu' - op. aut.). Više nitko nije... To je bilo zatvoreno... Inače, mislim da se ne može utvrditi u kom je trenutku Vera Miletić pisala svoje priznanje. Naravno da je proteklo određeno vreme, nije ona odmah na prvom saslušanju ono izdiktirala, niko to nije radio, i uvek se vodilo računa koliko su drugi priznali..."

"Kada su krenula hapšenja? Kad je uhapšeno tih 40-ak ljudi, čija je imena Vera Miletić odala policiji? - upitao sam Glišića. Odgovorio je:

"Posle nekoliko dana, nije odmah krenulo..."

"Znači, ne dan-dva nakon Verina hapšenja?"

"Prošlo je više. Znači, ako je Pera mogao da skloni sve, to je prošlo..."

"To ipak znači da je Vera Miletić sačekala, da nije odmah priznala?"

"Da, sačekala je; bilo je vremena, ako je Pera sklonio. Ako on sklanja arhivu, ono oružje i sve ostalo iz sedišta PK, onda to znači... Samo, Pera ljude ne sklanja. E, tu je priča!"

"Je li Stamboliću netko kasnije spočitnuo na tom propustu?"

"Kaže meni Nešković da je, kad su se sreli, plakao. Smatrao se odgovornim."

"A je li mu tko spočitavao sa strane?"

"Nažalost, nije."

"Ni Josip Broz Tito?"

"Nije, niko"

"Ni Moskva?"

"Nije, koliko ja znam... Iako je on bio najodgovorniji u tom trenutku. Ja sam mu rekao da se zabunkerirao, da nije poveo računa o ljudima oko sebe. On je govorio da nije imao vezu da ih obavesti. A najgore je, kažem, kada on boravi kod sestara Bukumirović i ne kaže im da je provala, pa da beže. I onda hapse četiri sestre Bukumirović, od kojih su dve ubijene..."

Na V. kongresu KPJ 1948. Aleksandar Ranković je pročitao referat pod naslovom "Izveštaj o organizacionom radu CK KPJ", u kojem je, gotovo onako en passant, upozorio na "slučajeve kukavičkog, izdajničkog i provokatorskog držanja pojedinaca, kao što su Ratko Mitrović, Vasilije Buha, Vera Miletić i Andrija Hebrang, koji su - kapitalirajući pred neprijateljem radi spasavanja svoga kukavičkog života - izdali stvar Partije i naroda i postali oruđe okupatora i klasnog neprijatelja". Te, 1948. godine i Blagoje Nešković i Petar Stambolić bili su u najužem partijskom i državnom vodstvu Srbije i Jugoslavije; dapače, Stambolić je svoju političku karijeru tek započinjao. Nije, međutim, poznato da se itko od njih dvojice na bilo koji način ogradio od citiranih Rankovićevih riječi. A obojica su itekalo kumovali svemu onome što se Veri Miletić (i ostalima) dogodilo.

Tek je u monografiji "Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945", objavljenoj 1984., dakle već pred sam raspad SFRJ, napravljen jedan blagi pomak u vidu određenog stupnjevanja tzv. ratnih izdajnika, čime se htjelo reći da ipak nisu svi isti i da se na neke sporne događaje iz Drugoga svjetskog rata i NOB-a ne smije gledati kroz crno-bijele naočale, nego, uvjetno rečeno, u bojama. Pa i u nijansama. Za taj je pomak, kako mi je rekao, najzaslužniji bio redaktor knjige dr. Venceslav Glišić.

U toj kategorizaciji, iznesenoj u monografiji, Vera Miletić je svrstana u drugu od ukupno četiri kategorije, i to drugu ako se ide od onih najgorih ka najboljima. U onu prvu, najgoru skupinu svrstani su oni članovi KPJ koji su nakon hapšenja odmah priznali sve, bez imalo otpora i oklijevanja, i time zapravo postali kolaboracionistima. Među njima je bio i Lazar Dožić, bivši student Beogradskog univerziteta koji je posredno kriv za hapšenje Vere Miletić u oktobru 1943. jer je Nedićevoj policiji otkrio identitet Olivere Parezanović u čijoj je kući, u Lastinoj 9., Miletićeva pronađena i uhićena.

U drugu su skupinu svrstani komunisti koji su tek pod mučenjima priznali policiji ono što su znali, ali ni u tom slučaju baš sve. Među njima je, po kategorizaciji V.Glišića, bila i Vera Miletić.

Trećoj skupini pripadali su "oni koji su priznavali samo onoliko koliko su bili terećeni ili samo ono što je bilo vezano za ljude koji su poginuli ili su se nalazili u partizanima", pri čemu su "štaviše, izmišljali (...) i pojedine ličnosti koje nisu postojale".

A u četvrtu, jedinu uistinu pozitivnu skupinu svrstani su neupitni narodni heroji, oni koji nikada nisu progovorili ni riječ čak i ako su bili izloženi najstravičnijim torturama. To su ljudi čija smo imena učili napamet iz povijesnih udžbenika i čitanki. "Jednom od tih heroina", kaže Glišić, "smatrala se Spasenija Cana Babović, za koju mi je Moma Marković govorio: 'Mogao si joj iglu provući kroz ruku, a da nije osećala bol..."

Inače, što se Mome Markovića tiče, V.Glišić mi je o njemu ipak rekao jednu pozitivnu stvar: on je, barem teoretski, pokušavao izvući Veru Miletić kad je bila u zatočeništvu u Banjičkom logoru. Kazao mi je: "Meni su rekli da je Moma ipak bio zainteresovan da se Veru pokuša zameniti, u Banjičkom logoru - tj. da se ona zameni za zarobljene Nemce ili kvislinge. To znači da je još uvek bio na neki način vezan za nju... Moma je to tražio od tadašnjeg rukovodstva Srbije. Ne znam da li od Pere ili Neškovića, koji je bio na jugu Srbije... Nema tog papira, na kojem to piše, ali oni su tako tvrdili. Međutim, ta zamena tada u Srbiji nije išla."

Momu Markovića mi je, usput rečeno, dosta hvalio kolega Đuro Zagorac, rekavši mi, u našem beogradskom razgovoru 27. septembra 2008., da je on, Moma bio "jako pismen" (uostalom, od 1963. do 1969. Moma Marković je bio glavni i odgovorni urednik dnevnog lista Borba).

U trenutku hapšenja Vere Miletić, Mira Marković je imala tek nešto više od godinu dana. A kad su joj majku strijeljali, imala je dvije godine i dva mjeseca. Mala Mira je rasla, i odrastala, ne znajući za "status" svoje majke u javnom i političkom životu Srbije i Jugoslavije, ne znajući da joj je majka proglašena ratnim izdajnikom i ne znajući da joj je biološki otac Moma Marković - čovjek koji je nju i njezinu majku napustio kad im je bilo najteže, usred rata. Za sve će to doznati kasnije, u jednom osobito kritičnom trenutku (ili trenucima) svoga života i odrastanja.

Ukratko, Mira Marković je odrastala na nenormalan način. Čak i u Malom Crniću, kod svog djeda i bake Dragomira i Jelisavete Miletić, o čemu mi je profesorica međunarodnog prava (svojedobno profesorica Slobodanu Miloševiću, na Pravnom fakultetu u Beogradu) dr. Smilja Avramov, u jednome od naših beogradskih razgovora iz 2006.-2008., rekla:

"Znate, i psiholozi bi mogli nešto reći o tome. Kad su malu Miru doneli kod babe i dede, oni su je skrivali po tamo nekim špiljama, i davali joj razne sedative da ne plače. Da ne bi plakala, da ne bi Nemci otkrili dete u kući... To je moralo da utiče na čitav njen mentalni sklop... Ja znam jedan drugi slučaj iz Sombora, kad se porodilo jedno dete. Čak sam učestvovala u prenosu tog deteta u Sombor kod babe i dede. To dete nije moglo da se neguje u partizanima. E sad, da bi skrivali to dete, morali su da ga kriju na razne načine, pored ostaloga i tako da nije smelo da plače... Tako da i taj momenat čovek ne sme da ispusti iz vida..."

Dr. Venceslav Glišić mi je sa svoje strane povjerio - pozivajući se pritom na jedan vrlo važan iskaz Dragoslava Draže Markovića, mlađeg brata Mome Markovića, iz vremena neposredno iza Osme sjednice CK SK Srbije, tj. iz 1987. - da je Mira Marković za "izdaju" (sa ili bez navodnika) svoje majke doznala kad joj je bilo oko 14 godina. Dakle, u svojim najosjetljivijim, pubertetskim godinama. Ovako mi je ispričao:

"Taj razgovor s Dražom Markovićem vodio sam 29. novembra 1987. On mi je tada s mržnjom govorio o Slobi, i onda mi, usput, razgovaramo i o Miri. S time da je on baratao s imenom 'Baca'. Nije govorio 'Mira' ili "Mirjana" nego - 'Baca'. Pa kaže: 'Naša Baca je frustrirana žena.' I objašnjava mi tu njenu frustriranost s tim detinjstvom, kakvo je imala. Dve stvari mi je napomenuo. Prvo, da Mira sve do svoje 14. godine uopšte nije znala ko joj je otac, tj. da se Moma Marković nje najpre bio odrekao a da ju je tek kad je ušla u pubertet priznao kao svoju kćerku. A drugo, da je Mira otprilike u to isto vreme doznala i to da joj je majka ratni izdajnik. Dotad o tome nije ništa znala. I jedno i drugo se od nje godinama krilo. I kad je to čula, nju je to izbezumilo. To je meni Draža Marković rekao i ja vam sada tačno pokušavam interpretirati te njegove reči koje je meni, verovatno u besu, izgovorio nakon Slobine pobede na Osmoj sednici. E sad, ko je Miri prvi otkrio da joj je majka ratni izdajnik, da li Moma u trenutku kad ju je priznao ili neko drugi, to vam ja ne mogu reći. Verovatno ni Draža to nije znao."

Na moje pitanje je li Draža Marković u tom razgovoru spominjao riječ "osveta", u smislu da se Mira Marković, kad je zajedno sa Slobodanom Miloševićem došla na vlast u SR Srbiji, pokušavala osvetiti svima onima koje je smatrala krivima za svoju i tragičnu sudbinu svoje majke, Vere Miletić - tj. partijskim "dinastijama" Stambolić i Marković - Glišić mi je odgovorio:

"Nije spomenuo u tom smislu reč 'osveta' nego je, otprilike, rekao da je Slobodan maltene instrument preko kojega ona tu svoju frustriranost (liječi, kompenzira - Glišić mi tu rečenicu, u našem razgovoru, nije dovršio, nedostajao joj je ovaj zaključni glagol - op. aut.)."

O tom sam (vrlo osjetljivom) problemskom sklopu, u jednome od naših susreta i razgovora u njezinu stanu u ulici Svetog Save na Vračaru, malo opširnije (iako smo tu temu nabacili sasvim usput) porazgovarao i s dr. Smiljom Avramov. Ona za nesretnu sudbinu Mire Marković krivi ponajprije ili isključivo Momu Markovića, o kojemu mi je rekla:

"Znate li vi što je Moma Marković? To je za mene najveći zlotvor bio! On je malu Miru adoptirao, tj. usvojio po nalogu Partije. On je već imao troje dece (u braku s Verom Dimitrijević-Marković - op. aut.). A Mira je imala 14 godina kad je došla u njihovu kuću, jer su joj umrli baba i deda. I onda nije imala kuda, i Partija je naredila njemu (Momi Markoviću - op. aut.), budući da joj je on navodni otac... I on joj je rekao: 'Ja sam te morao usvojiti, ja sam to učinio po nalogu Partije, ali ti nisi moja, ja ti nisam biološki otac!' Mira je imala kompleks majke, ali i problem oca... Od ozbiljnijih ljudi sam to čula. To se tako pričalo. Činjenica je da od troje (ili četvero - op. aut.) Momine dece niko s Mirom u kući nije govorio. Tretirali su je kao Pepeljugu. Ni jedna od tih Mominih kćeri nije s njom razgovarala..."

Smilja Avramov je ujedno doznala i ime policajca koji je ubio (tj. strijeljao) Veru Miletić, nakon što je "odradila" svoj zarobljenički "staž" u Banjičkom logoru, 7. septembra 1944.:

"Bila je priča da su Veru Nemci poveli sobom, što nije tačno. Ja sam proverila, odnosno to sam čula od emigracije, i to od jednog čoveka koji je bio u policiji. Nju je lično ubio Vujković. Čuveni Vujković, on je bio u toj Specijalnoj policiji (S.Avramov je ovdje zasigurno mislila na šefa Koncentracionog logora Banjica Svetozara Vujkovića - op. aut.). Ja sam to zapamtila, u emigraciji. I sad nositi taj teret, to je strašno. Ali ima jedna stvar: kad razmišljam, apstraktno, verujte da se kod mene javlja samilost prema toj ženi, Miri Marković. I rekla sam: nije se smelo dopustiti da ta žena - Mira Marković - uđe u politiku! Tu je problem. A kad je ušla, verovatno da je htela na neki način da, kroz svoju superkomunističku ideologiju, rehabilitira svoju majku. Verovatno. To je kompleks."

Tijekom svojih beogradskih istraživanja, razgovarao sam, 26. decembra 2006., i s tadašnjom direktoricom Istorijskog arhiva Beograda dr. Brankom Prpom. U tom se Arhivu nalazi personalni dosje Vere Miletić, u kojem su pohranjena i pisma što ih je V.Miletić pisala iz Banjičkog logora svojoj kćerci Miri.

Branka Prpa mi je rekla da se komunikacija Vere Miletić s kćerkicom Mirom odvijala upravo preko tih logorskih pisama, koja je Mira naknadno čitala. A kad je odrasla, kazala mi je Prpa, Mira Marković je posumnjala da je, zapravo, njezin otac Moma Marković bio taj koji je likvidirao (u određenom smislu) njezinu majku Veru.

U svojoj knjizi "Tajne enigme Vere Miletić" (naručenoj od Mire Marković) Đurica Labović navodi podatak kako je sredinom lipnja 1944. ''Veri Miletić pošlo za rukom da napiše kratko pismo (u Banjičkom logoru - op. aut.) i preko neke logorašice dostavi ga svojim roditeljima'' te da su ga čitale Verine sestre (tj. Mirine tetke) Olga i Branka, dok ga je kasnije ''i njena ćerka Mirjana... desetinama puta imala u rukama''. Očito dobro informirani (iako ne uvijek pouzdani) Labović o tome je još napisao:

''... Vera je pisala da u svom poduhvatu nije usamljena, da će ideja za koju se borila pobediti i da je sloboda na pomolu... Na kraju se nada da joj je ćerka živa i da će je verovatno školovati... 'Drago bi mi bilo, kada bi bar na svečanostima nosila cvet u kosi, ne samo kao sećanje na majku, nego bi to bila jedna stalna spona između nas dvoje'...''

Pritom je Labović u fusnoti naveo da je sadržaj tog pisma Vere Miletić rekonstruirao po sjećanjima Verine sestre Olge i kćerke Mirjane.

O Veri Miletić konzultirao sam se i s beogradskim publicistom Slavoljubom Đukićem, autorom nekoliko knjiga o Slobodanu Miloševiću i Miri Marković. Đukić mi je rekao da je Moma Marković u svojim najpoznijim godinama (umro je 1992.) "progledao" i da je za 180 stupnjeva promijenio svoje prvotno mišljenje o Veri Miletić kao izdajniku. U jednoj vrlo intimnoj ispovijesti, predosjećajući svoju skoru smrt, odrekao se službene (partijske) interpretacije partizanske karijere Vere Miletić, a time i svega onoga što je on sam tijekom postojanja SFRJ javno govorio i zastupao. O tome je Đukić nabacio i nekoliko riječi u svojoj knjizi "On, Ona i mi": ''Pred smrt... kada se svode životni računi, ... u krugu porodice i prijatelja, izražavao je nevericu u verziju o izdaji Vere Miletić.''

Za svog boravka u Beogradu upoznao sam i čovjeka, podrijetlom iz Požarevca, koji je dugi niz godina bio (tajna) simpatija Mire Marković, čak i onda kad se Mira zaljubila u Slobodana Miloševića, pa i nakon što se za njega bila udala. Vezu s Mirom održavao je sve do 8. sjednice CK SK Srbije, tj. do 1987., a povremeno ju je i posjećivao u Beogradu. On je bio godinu dana mlađi od Mire, tj. rođen je 1943. (za razliku od Mirjane koja je 1942. godište).

Njih su dvoje kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih zajedno išli u Požarevačku gimnaziju. Mira mu se činila "normalnom", tj. vedrom, društvenom i komunikativnom, poput ostalih djevojaka, a onda se, negdje u vrijeme kad je išla u 3. ili 4. razred gimnazije, zbio jedan čudan događaj koji ga je (jednako kao i Miru) duboko potresao i koji mu se, sve do danas, snažno urezao u pamćenje.

"Bila se razboljela", rekao mi je, "pa sam je posjetio kod kuće. Razgovarali smo u njezinoj sobi, gdje je spavala. Bila je uzbuđena i duboko potresena, drhtala je kad mi je govorila: 'V..., nešto sam krupno i vrlo ružno doznala!' Ali nije mi htjela odati o čemu se radi. I nikada mi to nije ispričala. Pretpostavljam da je tada doznala za 'status' svoje majke u javnom (partijskom) životu Srbije."

Taj se iskaz toga mog sugovornika iz Požarevca (koji danas živi u Beogradu i bavi se znanstvenim radom) može dovesti u vezu s onime što je u svojoj knjizi "Tajne enigme o Veri Miletić" napisao Đ.Labović. On u njoj citira dopis koji se, kako kaže, čuva u Istorijskom arhivu Beograda, a u kojem piše da su "prilikom ekshumacije streljanih 22-26. VIII 1959. godine, iznad dve masovne rake u Jajincima, nađeni (...) drveni krstovi i piramide, sa više označenih imena", da je tom prigodom identificirano 20 leševa i da je pod rednim brojem 13 navedeno ime i prezime Vere Miletić. Nalaz komisije verificirala je, na licu mjesta, Verina mlađa sestra (tj. Mirina tetka) Branka.

1959. godina... Mira Marković je tada imala 17 godina. To jest, 17. je rođendan slavila (ako ga je slavila) 10. jula 1959. Sociolog Karl Mannheim u svom eseju "Problem generacija", uvrštenom u knjigu "Eseji o sociologiji znanja", upozorava na 17. godinu u odrastanju i sazrijevanju svake osobe pa kaže, između ostaloga, da se "mogućnost stvarnog ispitivanja stvari i promišljanja o njima javlja (...) tek u tački kada počne lično eksperimentisanje života - oko 17. godine".

Mira Marković se, kad je napunila 17 godina, odlučila na jedno uistinu vrlo neobično i unikatno "eksperimentisanje života". Odlučila je kopirati životni put svoje majke Vere Miletić. To jest, postala je, na neki način, njezinim (ali pervertiranim) klonom.

Vera Miletić je postala vatrenom ljevičarkom, simpatizerom komunističkog pokreta, u 7. razredu (danas je to 3. razred) gimnazije, koju je pohađala u Požarevcu. Bilo je to u školskoj godini 1936.-1937. Aktivno je sudjelovala u literarnoj družini "Razvitak", formiranoj u Požarevačkoj gimnaziji, a poznatoj po ljevičarskom, komunističkom opredjeljenju nekih (ili mnogih) svojih članica (među kojima je bila i njezina sestrična i buduća Titova ratna sekretarica i ljubavnica, zapravo nevjenčana supruga, Davorjanka Paunović, zvana Zdenka).

U istoj životnoj dobi (17 godina), na istome mjestu (Požarevačka gimnazija), u istom razredu gimnazije (3. razred) i u okviru iste literarne družine, odnosno školskog lista, "Razvitak" (definiranog kao "omladinski časopis za književnost, društveni život, nauku, kulturu i zabavu"), aktivira se, poput kakvog bombaša-samoubojice, i Verina kćerka Mira Marković. Bilo je to u školskoj godini 1959.-1960. U prvom broju lista Požarevačke gimnazije Naša stvarnost, tiskanom 15. aprila 1960., a koji će već od drugoga broja (onog od 25. maja 1960.) promijeniti ime u Razvitak, Mira Marković je objavila članak pod naslovom "Razmišljanja", u kojem je obznanila da je napunila 17 godina i da, na određen način, kreće sa svojim ideološkim i društveno-političkim aktivizmom i svojom političkom karijerom.

Održala je moralnu bukvicu svojim drugovima i drugaricama iz razreda, poručivši jednome svom drugu koji se na školskom satu, kako je napisala, "kod stiha o poginulima (moguća asocijacija na Veru Miletić - op. aut.) široko nasmejao": "Druže, stidi se!"

A u drugom (formalno 17.) broju požarevačkog Razvitka, od 25. maja 1960., objavljen je izvještaj s omladinske konferencije Požarevačke gimnazije od 19. maja 1960., kao i sastanka održanog nekoliko dana kasnije, na kojem je 17-godišnja Mira Marković izabrana za predsjednika Školskog komiteta omladine Gimnazije. U istom je Komitetu bio i njezin dečko Slobodan Milošević.

A na str. 5 toga broja objavljena je i "pjesma u prozi", bez naslova, Mire Marković, sa stihom: "Jednog proleća u kosi su mi procvetali cvetovi..."

 

 

KRAJ