Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
O papi Franji, na izmaku četvrte godine njegova pontifikata, postoje u hrvatskoj (i široj) javnosti podvojena mišljenja. Jedni su njime oduševljeni i kuju ga u zvijezde, drugi su prema njemu rezervirani, ne paše im i pritom čak ne kriju da bi na njegovu mjestu radije vidjeli nekoga drugoga.
Imamo pritom jedan paradoks: među onima koji simpatiziraju papu Franju velik je broj ateista, odnosno onih koji ne idu u crkvu i kojima je Crkva, kao zajednica i ustanova, nešto strano. Ili su, štoviše, po nacionalnosti Srbi (tj. po vjeroispovijesti pravoslavni). Prije nekoliko tjedana novinaru Dragi Pilselu dao je, za Jutarnji list, veliki intervju patrijarh SPC Irinej. Naslov toga intervjua glasio je: "Ja se čudim da među srpskim episkopima ima više onih koji cijene papu Franju nego među hrvatskim biskupima".
To svakako jest paradoks, nešto što je dosad bilo nezamislivo. Dosad smo uvijek imali obrnutu situaciju (koju smo ujedno smatrali normalnom i logičnom): da papu brane katolici, deklarirani vjernici, a da ga napadaju - ili su prema njemu rezervirani - ateisti, agnostici, Srbi, pravoslavni, mrzitelji ili neprijatelji Rimokatoličke Crkve... Ova sadašnja situacija apsolutna je inverzija i presedan, dosad nezabilježen u povijesti RKC-a.
- Mene je papa Franjo oduševio - rekao mi je sociolog religije i znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu dr. Ivan Markešić. - Oduševio me, prije svega, svojom skromnošću, jednostavnošću, ljudskošću, franjevačkim siromaštvom i svojom kršćanskom širokogrudnošću, svojim pristupom ljudima. U svome odnosu prema drugima uvijek pravo ima onaj drugi, dotle da se i mala djeca vole i žele s njime igrati. On nije populist u pejorativnome smislu te riječi. Uostalom, a što nije nevažno, on nijednu dogmu Katoličke Crkve nije ukinuo, ali je svojim istupima omogućio da se dogme prihvaćaju s razumijevanjem.
Sasvim suprotno mišljenje od profesora Markešića o papi Franji ima teolog i komunikolog, ujedno i docent na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta "Josip Juraj Strossmayer" u Osijeku, dr. Ivica Šola. U našem nedavnom razgovoru u Osijeku kazao mi je:
- Papa Franjo meni nikako ne leži. Gledajte, ja kao katolik poštujem instituciju papinstva, ona je od ključne važnosti za Crkvu, njezino jedinstvo i polog. Ali jednako tako kao katolik u možda nebitnim stvarima kao što je pitanje stila imam pravo izraziti rezerve. Međutim, nije ovdje riječ samo o stilu nego i o nekim javnim istupima pape Franje o osjetljivim doktrinarnim pitanjima, koja su me, iskreno rečeno, šokirala. Primjerice, govoreći o problematici obitelji, on brojne obitelji, tj. obitelji s mnogo djece, uspoređuje sa zečevima, a jednom je izjavio da ako netko čini po svojoj savjesti, čini dobro. To se od jednoga pape nije moglo očekivati. Jer, osim subjektivnog, a to je savjest, postoji u katoličkom nauku i objektivni moralni zakon, a to je - naravni zakon. Jedno bez drugoga ne ide. Kako da vam kažem, papinstvo je služba, a ne personality. A ta služba ima svoja pravila ponašanja!
Ivica Šola je insajder u crkvenim (katoličkim) redovima, dobar je s nekim (ili mnogim) hrvatskim biskupima, neki ga svrstavaju i u hrvatsku političku desnicu. Markešić, za razliku od njega, nije insajder (u uobičajenom smislu riječi), kao sociolog religije drži stanovitu distancu u odnosu na Crkvu, veliki je kritičar klerikalizma i nacionalizma, a politički je sve samo ne desno orijentiran. I to je to, to je ta razdjelnica - insajderima iz Katoličke Crkve u Hrvatskoj (ne svima, ali svakako znatnom broju njih) papa Franjo nije po volji, i kao da ih frustrira i iritira, za "autsajdere" je on zakon...
Ali tako je, vidim, svugdje, pa i u samome Vatikanu. Franjin, kako neki kažu, "populistički stil", i to na temperamentan južnoamerički način (prije nego što je postao papa, Bergoglio je bio nadbiskup u Buenos Airesu), mnogima ide na živce, osobito tradicionalistima i konzervativcima u Rimskoj kuriji (i oko nje), dok je za one druge - nazovimo ih "antitradicionalistima" i modernistima, ili pak "revolucionarima" - papa Franjo trenutačno najsvjetlija i najpozitivnija pojava na kugli zemaljskoj.
Iako - nije sve crno-bijelo (ili, bolje rečeno, ništa nije crno-bijelo). Na hrvatskoj Radio Mariji o papi Franji se govori samo afirmativno (prije svega u hrvatskom programu Radio Vatikana, koji se emitira dvaput dnevno), a Papinu liniju bezrezervno podržava i Opus Dei, uključujući i one svećenike te organizacije koji djeluju u Hrvatskoj (među njima je i najpopularniji duhovnik u Zagrebačkoj nadbiskupiji mons. Jorge Ramos).
Imao sam u ruci analizu djelovanja pape Franje, koja je napravljena u jednoj analitičkoj službi u okviru Vlade Republike Hrvatske. U njoj, među ostalim, piše: "Neposredan način u komuniciranju s javnošću i otvorenost prema svim ljudima izaziva oduševljenje među vjernicima, ali možda još više među nevjernicima. Papa je očito zatečen stanjem u Vatikanu pa žestoko kritizira dvorjanski mentalitet i vatikanocentrizam. On želi da Crkva opet postane zajednica Božjeg naroda i njegovih pastira, otvorena siromasima i potrebitima. Njegove su ambicije doista velike, pokazuje zavidnu energiju i odlučnost da svoje snove pretvori u ostvarljiv projekt."
U Hrvatskoj (tj. u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, ali i malo šire) postoji nekoliko točaka prijepora kada je riječ o odnosu prema papi Franji. I tumačenju i vrednovanju njegova dosadašnjega rada, na papinskoj funkciji.
Prva i najosjetljivija jest - "slučaj Stepinčeve kanonizacije". Hrvatski su katolici zbunjeni, ali i frustrirani, time što je papa Franjo stavio bl. Alojzija Stepinca na kanonizacijsku listu čekanja. I pitaju se, u nevjerici, kada će ga, i hoće li ga uopće, proglasiti svetim (a taj se čin, nakon što je Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 1998. Stepinca proglasio blaženim, činio samo formalnošću, odnosno pitanjem trenutka).
Druga točka prijepora jest Papin odnos prema Međugorju. On ne skriva svoje nepovjerenje prema međugorskome "mitu" vezanom za ukazanje, odnosno niz ukazanja Gospe (doduše, u tome u Katoličkoj Crkvi nije usamljen, slično mišljenje o tom spornom pitanju ima i mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić), a jednom je s vrlo naglašenom ironijom, pa i sarkazmom, rekao da se tolika ukazanja Gospe u Međugorju u točna vremena njemu čine sumnjivima i da Gospa nije poštarica,
Treća točka prijepora jest Papin odnos prema kapitalizmu i tržišnoj ekonomiji, kao i činjenica da on dolazi iz onoga miljea (Argentina, Južna Amerika) iz kojega se, nakon Drugoga vatikanskog koncila, razvila Teologija oslobođenja, koja ima nekih dodirnih točaka s marksizmom.
Četvrta točka prijepora jest Papina vrlo naglašena empatija prema muslimanskim izbjeglicama s Bliskoga istoka, kao i zauzimanje prilično liberalnog stava u vezi s njihovim masovnim ulascima/doseljavanjima na europski kontinent koji se, inače, smatra prapostojbinom kršćanstva i katoličanstva (iako Bergogliov stav prema tom pitanju postupno evoluira, tj. on sve više postaje svjestan negativnih posljedica neintegriranja - ili nedovoljnog integriranja - muslimanskih migranata u zapadnoeuropska društva). Ovdje se često ističe da je Bergoglio prvi neeuropski papa u povijesti Svete Stolice, da nedovoljno poznaje europsku povijest i europske tradicije te da bi čak dugoročno mogao "otpisati" Europu kao središte zapadne civilizacije i zapadnoga kršćanstva; ili ako to već ne, da bi vrlo lako mogao osovinu katoličanstva pomaknuti na druge meridijane (tim više što sve manji broj katolika živi u Europi).
- Papa Franjo se drži Isusova nauka: "Što učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste!" Kod jednog vjerskog vođe, u ovom slučaju pape, ne može se očekivati drugačiji stav o izbjeglicama i tu ne vidim ništa sporno. No, sporno vidim kada se problem migranata tretira samo kao humanitarno pitanje, jer ono u sebi nosi i veoma opasnu sigurnosnu i socijalnu dimenziju. Preotvoren i neselektivan stav prema svakome onome tko ulazi u Europu, kako bi uživao blagodati njezine socijalne države, može izazvati suprotan efekt među njezinim domicilnim stanovništvom, koje plaća poreze, sve manje zarađuje, jedva prehranjuje svoju obitelj i tako se stvara plodno tlo za radikalne pokrete. Od pape se ne očekuje da se bavi sigurnosnim i drugim aspektima problema migracija, ali bi bilo dobro da, kada već na tragu kršćanskog nauka poziva na otvorenost prema migrantima iz islamskog svijeta, možda malo više digne glas o statusu kršćana u islamskom svijetu, koji su svednevice progonjeni i ubijani. On to, doduše, povremeno i čini, ali kada je u pitanju status muslimana u Europi, koji ovdje uživaju sva ljudska i građanska prava, bilo bi dobro da i papa kao vjerski poglavar jače inzistira na reciprocitetu: to što mi dajemo muslimanima u Europi, dajte i vi kršćanima u islamskim zemljama!
Točka prijepora br. 5 jest implicitna (tj. u javnosti nikada otvoreno iskazana) tvrdnja u tradicionalističkom krilu Katoličke Crkve u Hrvatskoj da papa Franjo nije "hrvatski" papa. Za razliku od pape Wojtyle, koji je bio "Bijeli Hrvat" (tj. bio je podrijetlom iz onoga kraja u južnoj Poljskoj koji se nazivao Bijelom Hrvatskom) te je čak bio i prvi papa koji je služio misu na hrvatskom jeziku - to se dogodilo 30. travnja 1979. u Rimu, na tzv. Rimskim svečanostima, kao sastavnom dijelu Branimirove godine, u sklopu jubilejskoga pokreta Katoličke Crkve u Hrvatskoj Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata - hrvatski katolici papu Franju doživljavaju strancem.
Šesta je točka prijepora Bergogliov posve indiferentan (ili čak negativan) stav prema kultu o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj kao predziđu kršćanstva. Umjesto afirmacije i razvijanja toga kulta (koji je na našem tlu trajao stoljećima, još od turskih osvajanja) papa Franjo ide ka rušenju zidova između Hrvata i Srba (tj. između katoličanstva i pravoslavlja) te se stječe dojam da je sve podredio tome da, u svojoj ekumenskoj misiji, bude što toplije i srdačnije primljen u Moskvi, kao sjedištu Ruske pravoslavne Crkve. Niti jedan papa prije Bergoglia se nije tako ponašao.
Točka prijepora br. 7 jest Papin posjet Sarajevu, u lipnju 2015., kada se on niti jednom riječju nije direktno obratio Hrvatima (hrvatskim katolicima), kao što su to činili njegovi prethodnici (tj. Wojtyla) kada bi dolazili u krajeve u kojima žive Hrvati, nego se hrvatskim katolicima obraćao kao građanima BiH, dakle u nenacionalnom smislu.
Jedan moj sugovornik, koji brani takav Papin stav, rekao mi je o tome:
- On nije došao reći: "Vi katolici ste ugroženi", da bi ih na neki način podigao na noge. Nije, dakle, populist, nego ih je ohrabrio da trebaju ostati na svojoj zemlji i živjeti s drugima. I tu je bio u pravu jer je napravio isto ono što su radili i bosanski fratri, od dolaska Osmanlija u Bosnu 1463. Priznajemo vlast, svejedno čija je, ali ostajemo tu na svojoj zemlji - jer jedino se tako mogu održati katoličanstvo i hrvatstvo!
A tu bismo, kao osmu točku, mogli pridodati i Papino kadroviranje, tj. imenovanja novih biskupa u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj (umjesto onih biskupa koji su morali otići u mirovinu). Novi, Franjini biskupi po mnogo čemu su antipod onima prethodnima, a čini se da nisu previše po volji kardinalu Bozaniću i još nekim viđenijim biskupima u našoj Crkvi (iako o tome nitko otvoreno ne govori).
- Papa Franjo je papa debelog diskontinuiteta - rekao mi je jedan vrstan poznavatelj prilika u Vatikanu - i to takvog diskontinuiteta koji s crkvene strane može čak biti i opasan. Njegov način vladanja unio je darmar u funkcioniranju Rimske kurije, slično (a možda čak i žešće) kao što je to bilo i nakon Drugoga vatikanskog koncila, iza 1965. Ali najviše je izazvao paniku u doktrinarnom smislu, primjerice u pitanju pripuštanja sakramenta pokore i pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih vjernika. Njegova pobudnica "Amoris laetitia" izazvala je paniku među konzervativnim prelatima Katoličke Crkve, a upravo se ti nalaze u srcu Vatikana, poput, primjerice, pročelnika Kongregacije za nauk vjere kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, koji se Papi suprotstavio. Neki su se kardinali ujedinili i pišu pisma protiv njega. Papa je malo autokrat, ali voli čuti i drukčije mišljenje - ali na kraju radi po svome i ide u neke rizike koji bi dugoročno mogli nanijeti štetu Crkvi. Lagan je na riječima, zna se "izlanuti", pravi je Argentinac - kaže što mu dođe... Najveća mu je greška što se ne savjetuje s ljudima prije nego nešto kaže, samovoljno donosi odluke i s njima ide u javnost. Stvorio je bazu protivnika koji nisu bezazleni. Mogla bi se dogoditi i šizma! Ipak, u Vatikanu ima jedna stvar koja mnogima nije dovoljno jasna - a to je osjećaj hijerarhije, tj. da se ipak moraš pokoriti papi, kakav god bio. Tako da ja ipak ne vjerujem u mogućnost neke velike šizme ili raskola. Stvar još nije izmakla kontroli, a Papa je u međuvremenu malo i reterirao...
Za razliku od svojih prethodnika Ratzingera i Wojtyle, koji su u uobičajenoj (političkoj) podjeli na "desne" i "lijeve" bili "desničari" (naravno, uza svu ogradu prema toj, danas ipak izlizanoj, kategorizaciji), papo Franjo je ljevičar (iako, da ne bude zabune, ne u svim pitanjima; primjerice, protivnik je rodne ideologije, protivi se abortusima itd.). I to ničim ne prikriva. Nekoliko je osoba iz njegove najbliže okoline utjecalo na takvo - uvjetno rečeno - ljevičarsko oblikovanje njegove ličnosti.
Na prvome je mjestu - po njegovoj vlastitoj interpretaciji - njegova baka koja mu je, govoreći o materijalnim dobrima i njihovoj prolaznosti, često znala ponavljati da "mrtvački pokrov nema džepa". Zahvaljujući odgoju i pričama svoje bake, Bergoglio je još kao dječak formirao vrlo kritičko i negativističko stajalište prema društvenom sustavu u kojemu je na prvome mjestu sticanje materijalnih dobara i podsticanje nejednakosti među ljudima.
Na Bergoglia je, osim toga, izvršila velik utjecaj i njegova profesorica koja je bila gorljivi komunist. Ona ga je upoznala s komunističkim idejama, donosila mu je komunističku literaturu pa je s njom često vodio prave političke rasprave. Iako nikada nije prihvatio materijalističko učenje, privukao ga je socijalni aspekt komunističke ideologije.
Bergoglija su u mladosti privlačile i ljevičarske novine - po nekim tumačenjima, one su ga čak i oduševljavale - a osobito je rado čitao autora iz svijeta kulture Leonidasa Barlettu.
Iako Bergoglio nikada nije bio bezuvjetno sklon Teologiji oslobođenja (koju je, kao što znamo, Ivan Pavao II prilično žestoko osudio), postaje razvidno da bi on mogao, na neki način, rehabilitirati tu teologiju (ili, možda bolje rečeno, ideologiju), tim prije što sam voli koristiti termin "teologija naroda".
Sociolog religije i posljednji veleposlanik SFRJ pri Svetoj Stolici, dr. Ivica Maštruko, rekao mi je o tome, u našem razgovoru što smo ga nedavno vodili u Zadru:
- Teologija oslobođenja, i sve te alternativne teologije (crna teologija, teologija nade koja se vezuje za protestantizam itd.) - djelomice se vezuju, u primjeni metoda u istraživanju društvenih zbivanja, i za misao Karla Marxa. Otpor unutar Katoličke Crkve prema Bergogliju postoji, dakle, i zbog tih natruha marksizma u Teologiji oslobođenja, koju on sada na neki način promovira. Vidite, Leonardo Boff i drugi teolozi oslobođenja imali su 1980-ih sukob s Ratzingerom kao prefektom Kongregacije za nauk vjere; Boff je dobio zabranu istupa, osuđen je na godinu dana šutnje. A papa Franjo sada prema tome zauzima pozitivan stav. On je apsolutno papa diskontinuiteta, on predstavlja prekid ponašanja njegovih prethodnika, on je posredna kritika ponašanja i djelovanja Wojtyle i Ratzingera!
Jedan moj vrlo važan sugovornik iz Zagreba (zamolio me da mu, zbog osjetljivosti teme, ne spominjem ime i prezime) rekao mi je da su papa Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. za njega bili velikani, dok ga afirmativan stav pape Franje prema Teologiji oslobođenja, najblaže rečeno, zabrinjava.
- Mi - ja i moja generacija, moji sumišljenici - mi smo generacija Wojtyle. Mijenjanje svijeta podijeljenog na blokove, rušenje komunizma - to je nama bilo herojsko razdoblje. A papa Franjo dolazi s drugoga kontinenta i blizak je Teologiji oslobođenja, što je nama u Istočnoj Europi, u kojoj je marksizam prije pada komunizma bio vladajuća ideologija, neshvatljivo. Nama je neprihvatljiva bilo koja teologija koja se povezuje s kulturnim marksizmom! Wojtyla i Ratzinger bili su veliki pape koji su dizali duhovnost Crkve i koji su nakon revolucije 1968. donosili Crkvi stabilnost. A Bergoglio sada revitalizira neke ideje i gura neke stvari koje su kod ova dva prethodna pape bile zakopane.
- Ne sviđa mi se ni ta Bergloglijeva suradnja s liberalnim krilom u Njemačkoj Katoličkoj Crkvi, koje predvodi kardinal Walter Kaspar. To je vezano za liberalizaciju rastava brakova, tj. za davanje sakramenata rastavljenim i ponovno vjenčanim katolicima. To je nešto što je Wojtyla u svojim enciklikama zatvorio, a ovaj papa to ponovno otvara. Nepotrebno. Zatim, razmišljanja o kapitalizmu, o brizi za okoliš - to nije nešto čime bi se Vatikan trebao intenzivno baviti. Najvažnije je, s katoličkoga stajališta, ono što je u svoje vrijeme promovirao Wojtyla: obitelj i obnova Crkve, osobito nakon izazova iz 1968...
I Ivici Šoli također smeta "latinoamerički model" po kojemu - sa svime onime što taj pojam podrazumijeva - funkcionira papa Franjo. On mi je to ovako interpretirao:
- U Latinskoj Americi u zadnje vrijeme imamo proces rapidnog opadanja broja katolika, koji prelaze u protestantizam ili neke druge religije. Razmišljajući o tome kako to da se u Latinskoj Americi događaju tako masovni prijelazi katolika, došao sam do zaključka da u srži tog fenomena stoje dva problema. Prvi je politizacija evanđelja, a drugi sociologizacija kršćanstva - gdje se pod egidom preferencijalne opcije za siromašne kršćanstvo reducira na socijalni aktivizam, ispražnjen svake ozbiljnije duhovnosti. I što na kraju imamo kao rezultat? Ako tvoja Crkva kršćanstvo svodi na socijalni i politički aktivizam, onda je prirodno da ćeš duhovnost tražiti negdje drugdje. Eto, upravo u tome vidim najveći problem toga latinoameričkog modela, po kojem djeluje papa Franjo. On je naglasak svog pontifikata stavio na siromašne, pri čemu se često puta stječe dojam da se zaboravlja da kršćanstvo nije u prvome redu pozvano biti socijalni pokret, nego je kršćanstvo ponajprije vjera u spasenje. Lijepo to kaže španjolski filozof Miguel de Unamuno koji je, kritizirajući katolički socijalni aktivizam, napisao jednu veoma bitnu misao: "Ista je milost koja bogataša otkupljuje od njegova bogatstva, kao i ona koja siromaha otkupljuje od siromaštva".
Šola je pritom - u našem razgovoru u Osijeku - posebno podvukao:
- Kada smo kod latinoamerikanizacije Crkve, postoji još jedna vrlo važna dilema, na koju je upozorio ekonomist-katolik Michael Novak, koji je bio savjetnik Ivana Pavla II. On je rekao: "Nije mi jasno da li se u Latinskoj Americi bore protiv siromaštva ili protiv bogataša." Drugim riječima - više mrze bogate nego što se bore za siromašne. I eto, to je taj problem. Ako se izgubi srž vjere, a to je vjera u spasenje - koja je razlika između Katoličke Crkve i neke nevladine organizacije koja se bavi dobrotvorstvom? Mi katolici navještamo spasenje, a ne promjenu društvenih struktura!
Držim da bi na ovome mjesto bilo korisno upozoriti na neke bitne činjenice o papi Franji, vezane za protekle četiri godine njegova pontifikata (2013.-2017.).
Papa Franjo je sebi priskrbio aureolu "antikurijalnog pape". U svojim razgovorima s osnivačem i direktorom lijevo orijentiranoga talijanskog dnevnika La Repubblica Eugenijem Scalfarijem (koji je deklarirani ateist - mnoge smeta već i sama ta činjenica da se papa Franjo upušta u vrlo duboke i intenzivne razgovore s jednim okorjelim ljevičarom i ateistom, koji je usto po profesiji novinar) Bergoglio je "papinski dvor" nazvao najvećom "gubom papinstva", izvrgnuvši snažnoj kritici dvorjanski mentalitet koji vlada u Rimskoj kuriji, narcisoidnost vatikanskih prelata te vatikano-centrizam i vatikansku administraciju koja je, po Papinim riječima, previše okrenuta sebi, tj. svojim svjetovnim i vremenskim interesima.
Osobito su oštro zazvučale Franjine riječi da Rimska kurija mora biti u službi ljudskoga roda, a ne vatikanskoga sustava. Bergoglio je time htio izreći poruku da je on nasljednik apostola Petra a ne cara Konstantina i da mu je stran svaki monarhizam. Čak je i poznati njemački teolog-kontestator (osuđen je od Vatikana zbog svojih neortodoksnih stavova) Hans Küng kazao da su ga ovako oštri Papini stavovi iznenadili.
Još u prosincu 2014. - godinu i pol dana nakon što je izabran za papu - Bergoglio je Rimskoj kuriji uputio božićnu "čestitku" koja je bila sve prije nego svečarska (i kakva u Vatikanu nikada, pa ni u doba pape Ivana XXIII., nije bila viđena, tj. pročitana). U njoj se žestoko obrušio na "petnaest smrtnih grijeha" svojih glavnih suradnika, kardinala i biskupa iz Kurije, a kako je taj njegov govor objavio i vatikanski dnevnik Osservatore Romano (pod naslovom "Preispitivanje savjesti"), mnoge je taj Papin istup podsjetio na Isusov obračun s farizejima i pismoznancima (o kojem nas detaljno izvještava Novi Zavjet).
Znakovit je već i sam Bergogliov odabir života, za svog pontifikata, u Svetoj Marti, a ne u papinskoj palači, u kojoj su prije njega stolovali Ratzinger, Wojtyla, Montini, Roncalli... Na moje pitanje što je zapravo Dom Svete Marte, i kako on izgleda, moj mi je sugovornik, insajder blizak vatikanskim krugovima, odgovorio:
- Dom Svete Marte nalazi se na "vatikanskoj periferiji", ako zbog sićušnosti grada-države takvo što uopće postoji. Sagrađen je potkraj 19. stoljeća kao papinski lazaret za oboljele od kolere, a kasnije je postao hospicij za siromašne hodočasnike. Tek je za vrijeme Ivana Pavla II. pretvoren u ne baš otmjeni hotel-pansion sa stotinjak garsonijera u kojemu stalno živi pedesetak djelatnika Državnog tajništva, a povremeno borave strani gosti, najviše klerici. U vrijeme izbora pape tamo stanuju svi kardinali. U ambijentu koji podsjeća na župni dvor i samostanske refektorije, Dom Svete Marte nema nimalo luksuza, pa čak ni zadovoljavajućih uvjeta za intenzivan rad. Odabirom takvog mjesta za život Franjo je od Doma Svete Marte stvorio pravu metaforu katoličanstva kako ga on doživljava - život u najskromnijem dijelu Vatikana, u nekadašnjem lazaretu i hospiciju kako bi vidao rane svoje Crkve, "poljske bolnice". Uz crne ortopedske cipele i staru iznošenu torbu koju papa Franjo sam, bez ičije pomoći, unosi u avion, Sveta Marta je postala najsnažnijom metaforom njegova pontifikata, gotovo razdjelnicom epoha. Estetika prošlih pontifikata razbijena je u komadiće i stavljena u naftalin.
Talijanski vatikanist Marco Politi je u svojoj knjizi "Franjo među vukovima. Tajna jedne revolucije" Bergoglia usporedio s utemeljiteljem franjevačkog reda sv. Franjom Asiškim, koji je u Rimskoj kuriji okružen "vukovima" - u vidu konzervativnih i tradicionalističkih vatikanskih prelata, koji bi ga možda najradije "proždrli", ali koje će on možda, zahvaljujući svom pristupu (tj. primjerom vlastitog života i vrlo jednostavnim porukama koje nalaze plodno tlo kod običnih vjernika), uspjeti slomiti ili "pripitomiti" (kao što je i Franjo Asiški svojim propovijedima pripitomio čak i vuka iz Gubija koji mu je lizao ruke i postao kao janje).
Vrlo važan podatak: postoji mišljenje - ne znam je li se netko time sustavnije bavio - da je papa Franjo zapravo projekt skupine kardinala koja se okupila oko njega, tzv. "revolucionarne jezgre", stvorene prije i tijekom konklave 2013. kao reakcija na vjekovnu talijanocentričnu Kuriju koja je, u određenoj mjeri, kompromitirala Crkvu i dovela do devijacija koje su prisilile Benedikta XVI. na odreknuće od službe. "Bergoglio je bio njihov izbor", tvrdi jedan insajder dobro upućen u odnose u Vatikanu, "i on samo želi provesti u djelo ono što su mu oni stavili u zadatak."
Na moje pitanje tko je u toj skupini glavni zagovaratelj ili promotor pape Franje, moj mi je dobro upućeni sugovornik odgovorio:
- Jedan od njih je nekadašnji milanski nadbiskup kardinal Carlo Maria Martini, koji je svojim predsmrtnim intervjuom (umro je 2012.) izazvao šok u Vatikanu, rekavši da Katolička Crkva kasni 200 godina za današnjim vremenom. Malo je poznato da je upravo on bio najveći zagovaratelj Bergoglija na konklavi 2005., kada se Bergoglio povukao iz pripetavanja s kardinalom Ratzingerom. Postavlja se pitanje: nije li tadašnja skupina tzv. progresista sada, tj. 2013., uspjela uvjeriti svoju subraću da je Bergoglio (ipak) najbolji odabir?!
No vratimo se našoj domaćoj, hrvatskoj percepciji pape Franje i svih onih točaka prijepora (nabrojao sam ih ukupno osam) koje se u vezi s tim spominju. Onoj glavnoj i najkontroverznijoj, Papinu odnosu prema kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca, posvetit ću (gotovo) cijeli drugi nastavak ovoga temata. O samoj biti doživljavanja pape Franje u hrvatskoj katoličkoj i široj javnosti prof. Ivan Markešić mi je u našem razgovoru, što smo ga nedavno vodili u Zagrebu, istaknuo:
- Da, doista je čudno da papu Franju hvale kako vjernici katolici tako i pravoslavni i protestanti, ali i ateisti, a kude ga neki ili čak mnogi katolici-tradicionalisti. Među njima, nažalost, i mnogi njegovi svećenici i biskupi, kako ovdje u Hrvatskoj tako i u svijetu. Nisu zapravo s oduševljenjem primili ni njega ni njegovo vođenje Crkve. Nekako im on dođe kao "stranac", kao netko tko bi trebao što prije otići iz njihove blizine i ostaviti ih na miru, ne smetati im. Mnogi od njih – svejedno je li riječ o nižem ili "višem" kleru - naučili su se ponašati kao mali, sitni promućurni feudalci-šićardžije" koji drže da im temeljem njihova položaja i službe u Crkvi pripada i jedan vid prestiža, nedodirljivosti, distanciranosti, izdvojenosti, gotovo pa nadnaravnosti. S druge, pak, strane, papa Franjo, dolazeći iz jednoga sasvim drukčijeg, siromašnog i za unesrećene ljude senzibiliziranog kršćanskog okružja, ne može prihvatiti činjenicu da partikularno, a posebno nacionalno, pa bilo ono i hrvatsko, može ili da treba biti iznad općeg katoličkog, iznad temeljnih postulata Katoličke Crkve, a što je posebno došlo do izražaja u pitanju izbjeglica. Zemlja i sve što je na njoj, prema Franjinu tumačenju, svejedno kojeg je nacionalnog predznaka i kojeg je većinskog vjerozakona, pripada svim ljudima, pa i onima koji nisu kršćani. Nije mu važno koje su vjere ti ljudi. Oni su za njega Božja stvorenja. I kao takve ih ona prima i promatra. Kao što je poznato, za te izbjegle i unesrećene ljude tražio je kako od mjesnih redovničkih zajednica tako i od svojih europskih biskupa da tim ljudima, ponajviše muslimanima, iziđu ususret i pomognu im. U tome smislu treba reći da je tim ljudima naš Caritas jako puno pomagao, zajedno s Crvenim križem i drugim humanitarnim organizacijama.
Što se tiče prigovora papi Franji da, kao prvi neeuropski papa, pomalo okreće leđa starom kontinentu (polazeći pritom možda i od pretpostavke da je kršćanstvo u Europi istrošeno i da Crkvama u glavnim europskim katoličkim zemljama nedostaje globalne vizije), profesor Markešić kaže:
- Gledajte, kršćanstvo/katoličanstvo nema prirodno pravo na europsko tlo. Znamo kada je i kako Europa postala kršćanskom – kršćanstvo u njoj nije od početka svijeta, ona kršćanskom nastaje s Rimskim Carstvom, s njegovim širenjem, i to po načelu: čija je vlast, njegova je i religija. A što se sada događa? Izbjeglice dolaze s Istoka, iz "kulture života" na područje koje više nije sposobno rađati nove naraštaje. Ne treba se čuditi ako u nekoj ne tako dalekoj budućnosti bude potpuno promijenjena demografska slika europskih područja, a time i rasna i nacionalna i religijska slika cijele Europe. Ali to treba shvatiti kao argument za Europu: ako Europa želi ostati kršćanska, treba se okrenuti kulturi života, tj. rađanju djece, odgoju djece za život, za svoju zemlju, u svojoj vjeri. Dakle, "za", a ne protiv nekoga drugog. Jer, ako kršćana nema u Europi, netko će drugi biti! Neka kao usporedba posluži povijesni dolazak Europljana na američki kontinent i nek' se pogleda što su oni uradili Indijancima i gdje Indijanci danas borave! A današnji sirijski, afrički i drugi izbjeglice dolaze u Europu bez igdje ičega. Oni ne dolaze u Europu kao Europljani u Ameriku, Sjevernu i Južnu, ne dolaze u ratnome pohodu s tenkovima, topovima, vojnim zrakoplovima i brodovima. Oni dolaze s prosjačkim zavežljajima i željom da sebi i svojoj djeci osiguraju život dostojan čovjeka. Onakav život kakav su im pokazali Europljani.
Profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu - ujedno i nekadašnji savjetnik predsjednika RH Ive Josipovića i premijera Tihomira Oreškovića - dr. Stjepan Bartulica pokušao mi je, sa svoje strane, dati jednu smirenu i uravnoteženu ocjenu dosadašnjega pontifikata pape Franje (u kojoj bi trebali biti zbrojeni i oduzeti svi njegovi "plusevi" i "minusevi"). Uz ostalo, rekao mi je:
- Prije svega, trebamo razlučiti što papa Franjo novo unosi u život Crkve, a što ostaje konstantno. On je medijska zvijezda i postoji opasnost da ga neki iskorištavaju za svoju agendu. Izvan Crkve, u široj kulturi. Govorim o tzv. ljevici, lijevoj eliti, medijskoj eliti. Mogu primijetiti što mediji ističu kod Pape, a što vrlo rado zataškavaju.
- Ističu, s jedne strane, njegov stav prema izbjeglicama, dok, s druge strane, zataškavaju njegovu izjavu da nacije-države imaju pravo kontrolirati svoje nacionalne granice. Drugo, ističu njegovu brigu za okoliš, a prešućuju kada otvoreno osuđuje tzv. novu kolonizaciju u vidu nametanja rodne ideologije (gdje bogate zapadne zemlje uvjetuju da se rodna ideologija uvodi u siromašne afričke zemlje). Mediji također ističu njegovu otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama i religijama - što nije novo - a šute o tome da se želi približiti Bratstvu sv. Pija X., najkonzervativnije grupacije u katoličkoj hijerarhiji (koju želi vratiti u okrilje Katoličke Crke, kao što je to želio i njegov prethodnik, Benedikt XVI.).
Na moje pitanje je li - i ako jest, koliko - papa Franjo zagovaratelj Teologije oslobođenja i što on, kao "novi konzervativac" o tome misli, dr. Bartulica mi je odgovorio:
- Treba razumjeti da papa Franjo dolazi iz Latinske Amerike, koja je desetljećima izložena jednom iskrivljenom, vrlo korumpiranom modelu kapitalizma. On prije svega stavlja naglasak na našu ranjenu ljudsku narav, sklonost pohlepi i uzdizanju novca u božanstvo. Jasno je da kapitalizam ne smije postati idol ili predmet štovanja, nego mora biti u službi svih ljudi, pa i siromašnih. Mi bismo u Hrvatskoj morali imati otvoreno gospodarstvo, gdje bi svi imali pristup i gdje bi svi mogli naći svoje mjesto, pa i oni koji nisu politički umreženi - ali, nažalost, Hrvatska pripada upravo onim zemljama u kojima je na snazi iskrivljeni model kapitalizma, tj. klijentelizam. Slično kao što je to i u Bergogliovoj Argentini i nekim drugim južnoameričkim zemljama. Papa Franjo svjedoči o tome kako stvari funkcioniraju u Argentini, gdje, nažalost, siromaštvo raste i gdje se mnogi ne uspijevaju uključiti u ekonomske tokove, iz čega i mi u Hrvatskoj moramo izvući neke pouke. Naime, postavlja se pitanje zašto smo jedna od onih zemalja iz koje mladi, obrazovani ljudi odlaze. A ne odlaze u Argentinu, niti u Venecuelu, niti neku drugu zemlju u Južnoj Americi, nego u uređene, ekonomski slobodne zemlje.
U DRUGOM DIJELU: SLUČAJ KANONIZACIJE BL. A. STEPINCA