Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor


Zvonimir Baletić o gospodarskom sunovratu Hrvatske
21. III 2014.


Naslovnica
Ispis
Preuzimanje


S uglednim ekonomistom, akademikom i nekadašnjim ravnateljem Ekonomskog instituta u Zagrebu, dr. Zvonimirom Baletićem, sastao sam se, u subotu popodne, u njegovu stanu u Studentskom gradu, na istočnoj periferiji Zagreba.

Dugo me nije bilo u tom dijelu grada, i nemalo sam se iznenadio kad sam vidio koliko je on nazadovao u proteklih, recimo, 15-20 godina. Nekada je Studentski grad, bez obzira na svoju udaljenost od centra, bio pojam za kvalitetan i čak komforan životu u jednome velegradu poput Zagreba, a danas je on postao, maltene, grad duhova.

U Studentskom gradu (a vrlo je slična situacija i u susjednom naselju Klaka, u sjeveroistočnom dijelu Dubrave) danas žive, osim nekih izuzetaka, samo starci. Mladi, njihovi potomci, preselili su se u središte grada (ili neke druge novije i puno atraktivnije četvrti), a ovdje su ostali samo njihovi očevi i majke, odnosno djedovi i bake. Tu danas više nema pravog života, nema dinamike, nema movinga i punokrvnog života, sve stoji, sve je mrtvo i sablasno tiho, vrijeme ovdje kao da je zauvijek stalo.

Nema obitelji, pa nema više ni djece; čujem da se nedavno zatvorio jedan, zapravo, tek novosagrađen i vrlo moderan vrtić - ali čemu da postoji i da radi kad nema tko u njemu boraviti. A i ZET-ovi su autobusi prestali redovito prometovati tim zabačenim kutkom grada. Ranije, kad je tu još postojao nekakav život, imali ste, s tramvajskog okretališta u Dubravi pa sve do središta Studentskoga grada (jednako kao i do Klake), autobus svakih 15 minuta. A danas - autobus tamo vozi tek svakih 40 minuta. Gotovo tri puta rjeđe.

A malo je i poznatih, uglednih Zagrepčana koji stanuju na tome zagrebačkom "Dalekom istoku". Imamo politologa Ivana Šibera na Klaki, i imamo Zvonimira Baletića, sa svojom suprugom dr. Alicom Wertheimer-Baletić (također ekonomisticom i akademkinjom), i to je sve. A ranije su, koliko mi je poznato, samo u zgradi u kojoj danas žive Baletićevi (u središnjoj ulici u Studentskom gradu, Vile Velebita), živjeli i Tonči Vrdoljak, i Igor Zidić, i tko još sve ne.

A bilo je tu i kojekakvih partijskih "budžovana"; gradski je autobus ovuda i prometovao svakih četvrt sada u ono vrijeme dok su oni tu živjeli. A čim su se i oni makli i preselili se u zapadnije dijelove grada, i autobusi su se bitno prorijedili.

Dr. Zvonimir Baletić i njegova supruga Alica potužili su mi se da su danas potpuno odsječeni od grada. Suprug Zvonimir, doduše, još vozi automobil (iako je u poodmaklim godinama, rođen je 1936.), pa mu Ekonomski institut, u kojem je još aktivan iako je u mirovini, nije na kraju svijeta. Supruzi Alici, međutim, preostaje ili taksi ili coljanje onim rijetkim autobusima, a kad se i dovuče autobusom do svog stana, osjeća se, od naporne i dugotrajne vožnje, jako umorna.

Zgrada u kojoj žive Baletićevi također je vrlo stara i derutna, iako je, u biti, dobro i lijepo održavana; vidi se da u njoj ipak živi nešto bolja struktura stanara nego u većini okolnih zgrada. Okviri prozora nisu od PVC-a nego od onog običnog, danas već (polu)trulog drveta, pa kada je vani hladno, hladno je i unutra jer ti okviri ne "dihtaju" kako treba. Zato je i ove subote, kad je vani čak bilo relativno toplo, gđa Alica trebala upaliti dodatni radijator (na struju) da se njezin suprug i ja ne smrzavamo dok razgovaramo.

U ovako tmuran i depresivan ugođaj uklopila se i tema o kojoj sam s akademikom Zvonimirom Baletićem te subote razgovarao: gospodarska kriza u Hrvatskoj (i ostatku Europe i svijeta), nemoć i bijeda u kojoj se danas nalazi hrvatsko gospodarstvo, ali i cjelokupno hrvatsko društvo, prva velika razočaranja (ako ih uopće i ima) u Europsku uniju, svojevrsno prisilno upraviteljstvo moćnog birokratskog aparata Europske unije i Europske komisije nad hrvatskim državnim financijama, provođenje politike "stezanja remena" od strane hrvatske Vlade, a po uputama Ollija Rehna i ostalih eurobiokrata...

U petak navečer, poslao sam dr. Baletiću, e-mailom, natuknice za naš intervju, i on se tijekom noći i dana doista dobro pripremio. Kad sam ušao u njegovu radnu sobu, stol je bio prepun knjiga koje su trebale poslužiti kao obezna literatura za sva ona pitanja koja sam mu postavljao.

Bilo je tu knjiga stranih autora (a neke od kojih je upravo Baletić preveo na hrvatski), ali i knjige što ih je on sam napisao ili uredio. Tu je, primjerice, bila njegova prva knjiga, iz 1965., pod naslovom "Marksistička teorija ekonomskih kriza"; riječ je, zapravo, o Baletićevoj doktorskoj disertaciji. A uz nju i zbornik radova pod naslovom "Iz krize u depresiju: Krizno stanje hrvatskog gospodarstva i pravci zaokreta ekonomske politike iz prorecesijske u razvojnu"; Baletić ju je priredio, a riječ je zapravo o radovima pripremljenim za jedan veliki znanstveni skup što je održan u Zagrebu 12. svibnja 2011.

Dr. Baletić ovako je prokomentirao sve te knjige, položene na njegovu radnom stolu:

- Eto, bavim se krizama već 50 godina. Uvijek sam pratio mračniju stranu života. Tako sam na vrijeme prepoznao i ovu današnju svjetsku financijsku krizu. Negdje 2008. izjavio sam na jednoj zagrebačkoj televiziji: "Počela je kriza! Brzo reagirajte, jer će vas svaki izgubljeni mjesec koštati godinu dana, ili još više!" Nažalost, reakcija na to bila je nikakva. Tadašnji guverner Rohatinski rekao je da nas kriza neće pogoditi. A to nam je zbilja bila dobra prilika da se izvučemo. Amerikanci su odmah upumpali na tisuće milijardi dolara spašavajući svoje banke, dok smo se mi svemu tome smijali...

Iako sam prije intervjua imao set od desetak unaprijed pripremljenih pitanja, dr. Baletić me zamolio za razumijevanje, rekavši mi da me najprije mora dobro "izbrifirati" i objasniti mi suštinske korijene hrvatske gospodarske krize, koji sežu još u rane devedesete, pa da tek onda možemo prijeći na moja konkretna pitanja i natuknice.

 

- Pitate me zašto Europska unija i Europska komisija toliko inzistiraju na politici štednje, a nju onda nameću i nama, tj. hrvatskoj Vladi? - rekao je Baletić i nastavio:

- U pitanju su interesi najbogatijih slojeva i najbogatijih kapitalista u svjetu. Kapitalisti misle da štednja povećava vrijednost njihova novca, odnosno - vrijednost kapitala. EU na takvoj politici inzistira jer ta moćna grupa, koja vlada kapitalom i u EU i u Sjedinjem Američkim Državama, nastoji da njezina zarada od kapitala bude sigurna, stabilna i što veća u odnosu na ukupan društveni proizvod.

To je stara igra koja traje konstantno. Barun James Ramsay davno je još napisao da je čudan svaki onaj sustav u kojemu porast dohotka stvara smanjivanje dohotka onih koji rade za račun onih koji vladaju kapitalom. Dakle, da to nije prirodan tok i da je to jedan od temeljnih sukoba u modernom društvu.

A slično je govorio i američki predsjednik Lincoln, još u 19. stoljeću: da prava od rada ne smiju biti ispod prava od kapitala. On je kritizirao kapitalizam 1865. - tada su, na neki način, bile veće slobode nego što su danas.

 

* To danas ne možemo čuti ni od kojega analitičara ili političara u Americi?

 

- Ne možete. Republikanci su u doba Lincolna bili ljeviji od demokrata. Problem je u tome što je nakon Lincolnove smrti u Americi bio vršen jak pritisak da se novac stabilizira, da se uvede konvertibilni novac, u obliku zlatnog novca. Revolucija i građanski rat u SAD-u čitavo su se vrijeme financirali pomoću papirnatog novca, a kad je rat završio, prva briga onih koji su se kroz taj rat obogatili bila je da stečeni novac stabiliziraju i da se zaštite od pritisaka, prije svega, radnika kao i od svih ostalih koji bi mogli tražiti da sudjeluju u porastu društvenog proizvoda.

 

* Pa to me podsjeća i na Hrvatsku nakon Domovinskog rata 1990-ih?

 

- Da. I kod nas je trebalo stabilizirati prihode od vlasništva.

 
* Tko je vodio tu politiku?
 

- MMF. A naši su bili samo izvršitelji. Program stabilizacije iz 1993. je išao upravo na to. Usred rata, rat je još trajao. Dana 3. listopada 1993. potpisan je Program stabilizacije, između MMF-a i hrvatske Vlade.

Pregovore je vodio Škegro, kao ministar financija. A predsjednik Vlade bio je Nikica Valentić.

 

* Jesu li naši političari i ekonomisti bili svjesni svega toga?

 

- To je trebalo značiti smirivanje stvari i biti osnova za reformu. Ali nije dovedeno do punog opsega reforme, nego je završilo kao antiinflacijski program.

Bit stvari, međutim, bio je u tome da se vrijednosni odnosi stabiliziraju, a da se ponajprije osiguraju vjerovnici. Jer MMF je, prije svega, vjerovnička udruga, koja brani interese u prvome redu vjerovnika.

Ono što se pritom nije smjelo dogoditi, to je da tečaj domaće valute bude precijenjen. To jest, da hrvatska roba, zbog takvog precijenjenog tečaja, bude skuplja. I da onda hrvatski proizvodi ne mogu biti konkurentni na svjetskom tražištu.

Mi smo na taj način dobili jeftinu vanjsku robu. Nismo mogli izvoziti, ali smo puno toga uvozili. A tu razliku koju nismo mogli pokriti izvozom, ili deviznim prihodima od izvoza, mogli smo nadoknaditi samo zaduživanjem kod stranih banaka.

Time smo, zapravo, izgubili mogućnost samostalne monetarne politike. A preko toga smo izgubili i bitku za produktivnost i bitku za strane investicije. Nikome se nije isplatilo proizvoditi u Hrvatskoj, jer je u Hrvatskoj to postalo preskupo. I time smo blokirali naš vlastiti razvoj.

 

* Jeste li na bilo koji način, kao jedan od vodećih hrvatskih ekonomista, reagirali protiv takvog trenda, još dok je bilo vrijeme?

 

- Kad je 1993. potpisan Ugovor o stabilizaciji, javno sam rekao da on smije biti na snazi samo 10 mjeseci. Jer da će nas pokopati ako se produži.

I nakon 6 mjeseci od potpisivanja Ugovora, išao sam kod premijera Valentića, da mu kažem da treba što brže bježati iz njega, jer da je taj Ugovor izvršio svoju zadaću, time što je zaustavio inflaciju.

Ali - ništa. Odgovor premijera i hrvatske Vlade je glasio da ćemo se mi, zahvaljujući tom Ugovoru, brže razvijati, da ćemo jeftinije dolaziti do strane robe i da će blagostanje u zemlji porasti. A da će usto doći i strane investicije.

 

* Što mislite, jesu li naši ministri s premijerom Milanovićem na čelu u ovoj najnovijoj konstelaciji odnosa između Zagreba i Bruxellesa, zapravo, tek niži menadžeri za rezanje troškova, kako, malo podrugljivo, kažu neki ekonomski analitičari?

 

- Ja sam još prije 10 godina rekao što su oni: to su trgovački pomoćnici stranih trgovaca. To sam rekao za naše poduzetnike koji se uglavnom bave uvozom, ali i za političare koji štite njihove interese.

Razvojna politika u Hrvatskoj se ne mijenja, već godinama pa i desetljećima. Jer je diktirana izvana. Mijenjaju se samo političke stranke. A u nekim krugovima kod nas ovakvo stanje ima vrlo jaku podršku.

 
* Tko ga tot podupire?
 

- Oni koji su se zadužili i koji duguju puno novca. Ali i sama država, koja je dužna otplaćivati svoje dugove u stranoj valuti.

S takvim negativnim naslijeđem mi smo ušli u svjetsku krizu, u kojoj se sve to zamrsilo do kraja. I sada smo prisiljeni da smjerno ispunjavamo zadatke koje nam zadaju naši vjerovnici izvana. To su međunarodne financijske institucije koje nam ne dopuštaju da prijeđemo na kejnzijanski sustav emisije novca.

 

* Koje su to institucije, da budemo sasvim precizni?

 

- Strane banke, MMF, europske banke koje su pod utjecajem Njemačke, strane banke koje djeluju na našem teritoriju... Sve je to povezano u jedan jedinstveni snop.

Nema u Hrvatskoj nikoga da to rasplete i da uspostavi neke druge odnose.

 

* Ako Hrvatska mora pomno slijediti sve upute Europske komisije o vođenju državnih financija, ne bi li bilo ispravnije reći da se hrvatski proračun donosi u Bruxellesu?

 

- On se i donosi u Bruxellesu. Osnovni se parametri određuju u Bruxellesu, a mi to odrađujemo.

Buxelles diktira nama proračun, ali naše dugove ne određuje Bruxelles, nego njih određuju naši odnosi sa stranim bankama, kao i s MMF-om.

Bruxelles želi nas kontrolirati zbog toga da ne unosimo nered u funkcioniranje tog sustava. Ali naši dužnosnici zapravo i ne traže neku veću slobodu unutar svega toga. Morali bi, primjerice, tražiti pravo na veći državni deficit, ali ga ne traže. Oni automatski prihvaćaju sve što im se diktira.

A mi u ovome trenutku još uvijek imamo jedan širi prostor djelovanja, jer nismo u Europskoj monetarnoj zajednici. Nismo članovi eurozone. Ali vidite - Hrvatska narodna banka i guverner Vujčić žele i zagovaraju da se i to dogodi, pa stalno govore da moramo uvesti euro. Umjesto da se istrgnemo iz omče, mi tu omču samo stežemo.

Svako naše uklapanje u Europsku monetarnu zajednicu bit će zapravo sve veći teret. Jer mi ništa ne radimo da ojačamo, ni ekonomski samo slabimo.

 

* Kako, u biti, funkcionira taj daleki, nama nepronični svijet visoke europske administracije koji odlučuje o našoj sudbini? Kome to Milanović i Linić šalju i donose “domaću zadaću” na pregled? Tko su ti naši financijski mentori? Tko su ljudi što tvore tu nevidljivu ruku Europske komisije koja će sve vrijeme, barem dok traje kriza, upravljati koncima na kojima vise naši ministri i premijer?


 

- Ni sam ne znam tko je s kim u kakvoj vezi. Nitko o tome javno ne govori. Svakako, to je velika birokracija. Ti funkcioneri iz Bruxellesa dođu k nama, i mi samo dobijemo zadatke za ovaj ili onaj program. Europska komisija je postala centralna vlada unutar EU, posebno na području eurozone.

Ispričat ću vam jednu anegdotu. Bio sam 1998. na kongresu Europskog pokreta u Haagu. Slavila se 50. obljetnica Europskog pokreta. I onda Giscard d'Estaing kaže pred punom dvoranom: "Prihvaćanjem eura Europa postaje federalna država. Mnogi to ne razumiju, u Europi, ali i bolje je da ne razumiju, jer da razumiju, onda bi tome pružali puno veći otpor!"

Po mom mišljenju, u EU se ne bi smjele podjednako tretirati i bogate i siromašne države, i vjerovničke i dužničke države. Ne može ovakvu raznolikost i šarolikost ujediniti neka zajednička vlada.

Mi bismo, u Hrvatskoj, morali imati jednu hrabru ekipu koja bi se mogla boriti kako treba. Pa da pokaže što je naš interes, a ne samo da preuzima cedulje s direktivama što moramo raditi.

 

* Ima li hrvatski premijer Milanović dovoljno hrabrosti za to?

 

- Nemam u njega povjerenja. Ali ni alternative za nj nisu ništa bolje. Naša je politika konsolidirana, teško je reći tko bi bio bolji, a tko lošiji.

Treba imati i hrabrosti i mašte da se osmisli nešto što bi moglo biti različito od drugoga, a opet prihvatljivo drugome, a da i nama odgovara.

 

* Premijer Milanović kaže da Hrvatska nije i neće biti kao Grčka. Možemo li biti tako sigurni da nam se neće dogoditi isto što i Grcima, državni bankrot?

 

- Ne možemo to isključiti. Dapače, logika koja diktira sadašnju dinamiku ide u istom pravcu u kojem je završila i Grčka.

Mi idemo u depresiju. U još kritičniji moment, a to je deflacijska situacija. Deflacija vuče sve prema dolje. Ona je duša depresije.

Mi više nemamo ni vlastitog ni tuđeg novca. Novac nestaje. Zašto? Jednostavno ga upija ta loša podloga na kojoj to sve stoji. Jer, sada se novac isplati držati na mjestu, kritično ga je investirati, a sve teže je i dobiti kredit. Novci se vraćaju u financijske institucije, i ta se financijska masa sve više zgušnjava, ona postaje sve koncentriranija.

Kriz razvaljuje poduzeća i ekonomski život. To se ne može zaustaviti dekretom.

Potrebna je koordinacija svih faktora u državi. Bez države nema izlaska iz krize, ali samo takve države koja ima samostalnost i sposobnost da osmisli svoju vlastitu situaciju.

 
* Jeste li u tom pogledu optimist ili pesimist?
 

- Iskreno rečeno, sve sam malodušniji. Ne vidim ni ljude ni načina na koji se to može riješiti, osim jedne radikalne promjene i ideologije i strategije, jedne pametne strategije razvoja koja bi sakupila i uskladila sve elemente.

 

* U nas se svako malo čuje mišljenje da bi najbolje bilo kada bi Hrvatska umjesto političke Vlade dobila tzv. Vladu stručnjaka, tehnokratski kabinet s nekim uglednim ekonomistom ili poduzetnikom na čelu koji bi zemlju proveo kroz ovu bolnu tranziciju i izveo je iz krize. Može li i Hrvatska, kao što se to dogodilo u Italiji i Grčkoj, očekivati da će joj u određenom času Bruxelles “postaviti” tehnokratsku Vladu?  

 

- To bi moglo biti rješenje. Čak i iz MMF-a dolaze takve ideje. Ako može u Italiji, moglo bi i kod nas. Ali ne znam tko bi tu mogao doći. Jer u Hrvatskoj većina prihvaća ovo sadašnje stanje na pasivan način.

U svijetu, inače, sve više jača kejnzijanski pravac u ekonomiji. U Cambridgeu je, primjerice, osnovan The Institute for New Economic Thinking. Nešto slično imate i u New Yorku. A i u Hrvatskoj ima ljudi, stručnjaka, koji razmišljaju na kejnzijanski način.

 
* Tko su oni? Možete li ih imenovati?
 

- Bojim se da će se neki naljutiti. To su Stjepan Zdunić, Dubravko Radošević... Oni su kejnzijanski orijentirani, kritični su prema neoliberalnoj ekonomiji. I Ljubo Jurčić je blizu toga...

 

* Ali ako bi Bruxelles Hrvatskoj nametnuo tehnokratsku vladu, bi li ona bila kejnzijanski ili neoliberalno orijentirana?

- To je pravo pitanje. Nisam siguran da je Bruxelles zreo za suštinsku promjenu. Ali kritika postojećeg stanja sve je jača.

Orijentacija na štednju uništava proizvodnju i dodatno uvlači u krizu. Ali ne može se štednjom izaći iz ove situacije. To se može upravo suprotno - da se nađe načina da se ljude koji su željni rada, koji su sposobni za rad, upregne u posao.

Ali mi ljude obeshrabrujemo da uđu u bilo kakav posao. Štednja ubija volju. Moraš, međutim, otvoriti prostor ljudima da iskoriste svoju dobru volju i sposobnosti.

Naša država, naprotiv, samo kažnjava ljude, a time ne pomaže ništa.

Nama nije potrebna štrednja nego potrošnja. Razvoj nije u tome da se nešto umrtvi, nego da se život pokrene.

Pojedinac koji se ekstremno obogatio u svojoj sklonosti sakupljanja bogatstva, sva ta dobra koja posjeduje isključuje iz njihove upotrebe, iz njihove prave funkcije. Ne može čovjek odjednom nositi 10 odijela, odjednom stanovati u 10 vila i odjednom se voziti u 10 automobila. Treba nametnuti, u biti, moralnu raspravu: čemo bogatstvo služi ako ono ne služi zadovoljavanju potreba?

 

* Investicije – to je riječ koju ova Vlada, kao i prethodna, ponavlja kao čaroliju već dvije godine: Moramo privući investicije! No vidimo da već nekoliko godina od stranih investicija nema ništa. Nije li krajnje vrijeme da se ta iluzija o spasonosnim ulaganjima stranaca skine s dnevnog reda? Ali, opet, što je alternativa? Državne investicije? Neka vrsta new deala? Javni radovi?

 

- Situacija je u ovome trenutku takva da nikako ne možemo pokrenuti velike privatne investicije. Zato jer postoji veliki rizik za bilo kakva ulaganja, a dobitak je tako nizak da je ljudima, kapitalistima bolje da sačuvaju novac i da njemu raste vrijednost - nego da taj isti novac upute na put hazarda i gubitka.

 

* Ti strani investitori, dakle, kuže da u Hrvatskoj ne mogu ništa zaraditi?

 

- Da. To je meni rekao direktor velike njemačke tvrtke "Siemens", iz Münchena. Ovako kaže: "Mi nemamo ništa protiv Hrvatske, mi imamo dobrih iskustava s hrvatskim radnicima i s hrvatskim poduzećima, osobito s 'Končarom'. Ali, gospodo, skupi ste! Mi ne možemo proizvoditi u Hrvatskoj i onda prodavati po svijetu te proizvode, jer je to po vašim financijskim parametrima za nas preskupo. I mi smo otišli u Slovačku - jedan slovački radnik nije bolji od hrvatskoga, ali nas košta osjetno manje od hrvatskog radnika!"

 
* A što je to kod nas skupo?
 

- Sve. Kada stranac plati našeg radnika, recimo, 7000 kuna, to je za njega 1000 eura. A u Slovačkoj radnika plaća 300 eura.

To je zato jer mi cijenu naše kune, da bismo je održali na ovako visokoj razini, pumpamo s dugovima. A to sve ide na prazno, i dug se gomila.

 

* Mene to, moram priznati, podsjeća na situaciju u Jugoslaviji prije privredne reforme 1965.?

 

- Da, ali tada nije svatko mogao kupovati devize. A danas svaki stranac za 100 kuna dobije 13 eura. I to ide na široko.

Svatko tko kod nas hoće kupiti automobil, može ga kupiti za 16-16 tisuća eura. A to u našim kunama dođe 120.000 kuna. Ali po našoj produktivnoj snazi mi bismo taj auto trebali platiti barem 200.000 kuna! To bi bilo normalno, kada bismo s našim radom to kupovali..

Mi tu razliku ne zaradimo nego se samo zadužujemo. To je ta vražja igra koja se kod nas događa.

Mi smo automobile umjetno učinili jeftinim našem potrošaču. A oni su 30 do 50 posto vredniji nego što ih naš čovjek realno plaća, s našim kunama. I tako se zadužujemo.

Jednako tako, svaki naš poduzetnik koji uvozi, objektivno dobiva subvenciju od, recimo, 30 posto. Svakako ne manje od toga.

 

* Bruxelles traži od nas dodatno smanjenje javne potrošnje i javnog sektora uopće – da reduciramo troškove zdravstva, školstva, socijalne izdatke… Je li vrijeme da se oprostimo s kategorijama socijalne države i društva blagostanja? Nije li to nazadak nakon tolikog napretka koji je Europa postigla u pola stoljeća nakon rata?

 

- Ali to bi značilo ekonomsku smrt Europe. Svjetski kapital uistinu od nas traži desocijalizaciju, ali mi se bez socijalizacije teško možemo održati.

Globalizacija danas pokazuje svoju negativnu stranu. Ona djeluje destruktivno na civilizaciju, na civilizirane narode koji postaju podređeni čak i onim najzaostalijim narodima u Aziji - samo zato što je tamo cijena rada i nekoliko puta niža od cijene rada u europskim civiliziranim zemljama. Na određen način, mi se sada izjednačavamo s tamo nekim azijatskim zemljama i narodima. I još neki na to kažu: "A zašto ne?"

Mi ćemo tako propasti. Mi moramo imati zajednički stav, savez na europskoj i nacionalnoj razini - da branimo svoj identitet i tražimo načine kako da opstanemo u tom svijetu. A ne da se predamo i kažemo da tako mora biti.

 

* Zalažete se, znači, za jedan novi društveni ugovor?

 

- Tako je. Da se normalan, običan svijet ne prepusti dokraja pritiscima i zahtjevima globalnog kapitala. Jer globalni kapital nema obzira. Što njega briga za kulturne vrijednosti u tamo nekoj Hrvatskoj!

 

* A tko bi taj ugovor trebao sklopiti i potpisati?

 

- On treba funkcionirati na nacionalnoj razini. Tamo gdje ljudi imaju razumijevanja jedni za druge, i gdje imaju osjećaj solidarnosti. To može biti samo unutar države, ili, možda, saveza država - ali svakako unutar jednoga naroda.

 

* Konkretno u Hrvatskoj - tko bi bile potpisnice tog ugovora?

 

- Taj bi društveni ugovor trebao biti sklopljen između naših domaćih vladajućih slojeva i onih ljudi koji rade, koji zarađuju.

Ne možemo medicinu prepustiti jednome broju medicinskih poduzetnika, koji će uvesti onakav sustav zdravstva kakav samo njima odgovara. Moramo teži k tome da imamo jedan socijalno koncipirani sustav zdravstva.

U Francuskoj postoji grupa ekonomista koji zagovaraju tzv. kognitivni kapitalizam. To je već na vrlo ozbiljnom tragu kejnzijanstva.

Država mora braniti određene segmente našeg života koji su sada pod pritiskom stranog kapitala. Mi to ne smijemo staviti pod diktat neke financijske grupe u svijetu. Jer je to dio našeg života, ali i dio našeg dohotka. Mi od toga živimo.

 
* Tu ste, vidim, ipak donekle optimist?
 

- Optimist sam u tom smislu da imam nade da će se svijet izdiferencirati i da se neće dopustiti da globalizacija načini jednu zajedničku pustinju od ovoga svijeta. Ali u tome treba prednjačiti Europa. Ona ima što braniti.

 
* Ali vidimo da to ona ne čini...
 

- Zato što smo upali u euforiju kapitalizma. I uvjerenja da će nas spasiti neka grupa ljudi koji su zgrnuli velika bogatstva i koji, recimo, svako malo razvijaju tehnologiju. Svijet se, međutim, ne može mjeriti samo po dostignućima moderne tehnologije.

Od čega mi u Hrvatskoj najviše živimo? Od turizma. I mi zato ta svoja prirodna bogatstva moramo što bolje iskoristiti, a ne ih budzašto prodavati ili čak poklanjati.

Država ne može tek tako nekome davati Srđ i upropaštavati Dubrovnik, zbog nekakvih 50 stranaca koji će tamo igrati golf.

Naša velika šansa je i poljoprivreda, koja je danas zapuštena i uništena.

 

* U najnovije vrijeme čak i konzervativne ustanove kao što je MMF (ideološki stožer neoliberalne ekonomije) u svojim se stručnim istraživačkim studijama sve više bave pitanjem ekonomske nejednakosti i upozoravaju da politika rigorozne štednje i proračunske konsolidacije, kakvu vodi EU, prouzročuje opasno društveno raslojavanje, osiromašivanje, povećanje nezaposlenosti – ukratko: produbljuje krizu. MMF-ovi istraživači iznose mišljenje da proračunska štednja ne bi više smjela ići na teret zaposlenih, nego bi većim porezima valjalo opteretiti banke i one najimućnije pojedince. No ta vijest, očito, još nije stigla do naše Vlade…

 

- Naša Vlada zaostaje, ne vidi te najave. Naši su političari i dužnosnici nekoliko godina unatrag.

U Europi se po tom pitanju nešto ipak mijenja nabolje, iako ta promjena svijesti vrlo sporo ide. Gordon Brown, bivši predsjednik britanske Vlade i jedan od najboljih ekonomista na svijetu, kejnzijanac po orijentaciji, smijenjen je s vlasti, mislim da je to bilo 2009., kada se suprotstavio vladajućoj liberalno-konzervativnoj doktrini. Nakon toga je, 2010., objavio knjigu "Beyond the Crash", i ona je u međuvremenu postala bestseller, o njoj se danas puno piše i govori. Ta je knjiga, dakle, ostavila traga.

U Europi na neki način popušta taj tvrdi, okorjeli stav da se država ne smije uplitati u krizu. A bez države se nijedna kriza ne može riješiti. Jer kriza nastaje u sferi novca, i zbog toga se kriza i mora riješiti u novcu, a monetarne reforme ne može biti bez države.

 

* Kakva je ekonomsko-socijalna budućnost Europske Unije i, osobito, Hrvatske u njoj? Idemo li prema amerikanizaciji i potpunom zatiranju socijalne države ili je moguće da se Europa vrati vrijednostima društvene solidarnosti koje je njegovala u doba najvećeg prosperiteta, u drugoj polovici 20. stoljeća?

 

- Pitanje je što podrazumijevate pod amerikanizacijom. Amerika nije potpuno asocijalna. U Americi danas postoje libertarijanci, a oni su vrlo jaka opozicija sadašnjoj vlasti. Amerika nije samo financijska vrhuška, u Americi ima dosta otpora (a bit će ga još i više).

A drugo, Amerikanci su homogenizirani bez obzira na svoje unutarnje razlike. Oni su u ovoj krizi bili jedini koji su masovno emitirali novac - čak 14 tisuća milijardi dolara. Sam po sebi, to je bio kejnzijanski pristup.

 

Google+

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje