Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor


Biskup Zdenko Križić
22. XII 2017.


Naslovnica
Ispis
Preuzimanje


 Biskup Gospićko-senjske biskupije mons. Zdenko Križić jedan je od četvorice hrvatskih biskupa koje je, u protekle dvije i pol godine, imenovao aktualni papa Franjo. Na tu je dužnost stupio u svibnju 2016., naslijedivši dotadašnjeg gospićko-senjskog biskupa mons. dr. Mile Bogovića (koji je danas u toj biskupiji biskup u miru).

Mons. Zdenko Križić podrijetlom je iz Bosne i Hercegovine. Rođen je 1953. u Johovcu, župa Foča, kod Doboja. Pripada karmelskom redu; štoviše, prvi je hrvatski karmelićanin (barem u novijoj povijesti) koji je imenovan biskupom.

Obavljao je najviše i najodgovornije dužnosti u karmelskom redu: bio je provincijal Hrvatske karmelske provincije (Zagreb-Remete), zatim generalni vikar karmelskog Reda, a od 2012. i rektor Međunarodnog zavoda karmelićana „Teresianum“ u Rimu. Upravo ga je na toj dužnosti potkraj ožujka 2016. zatekla vijest da je papa Franjo odlučio imenovati ga za biskupa Gospićko-senjske biskupije.

Po mnogim svojim značajkama, biskup Zdenko Križić je karakterističan "kadar" pape Franje. Odlikuje ga skromnost, jednostavnost, pristupačnost, poniznost, velika duhovnost, ali i sjajna organiziranost i preciznost u izvršavanju zadataka koji su mu namijenjeni. Takve vrline biskup Križić zahtijeva i od svećenika u župama svoje, Gospićko-senjske biskupije.

S biskupom Križićem proveo sam nepuna dva dana, u sjedištu Gospićko-senjske biskupije u Gospiću. Tijekom razgovora otkrio mi je, među ostalim, i to kako je uopće postao svećenik.

Bio je povezan s Crkvom još kao dječak, jer je bio ministrant. A i roditelji su mu bili solidni kršćani. Međutim, njegov je otac bio protiv toga da ide za svećenika. Htio je da ostane s roditeljima u kući, te da upiše gimnaziju, a onda, možda, i fakultet. Ili da ide u atomehaničare.

Nakon završenoga 8. razreda osnovne škole, mladi je Zdenko upisao gimnaziju, u Doboju. A onda je, tijekom ljeta, ipak odlučio da ide u samostan, i to u zagrebačke Remete. Otac je to teško primio. "Nikada svog oca nisam vidio da plače osim tada, kad sam odlazio u samostan u Zagreb" - rekao mi je biskup Križić.

Mnogo godina kasnije, tijekom rata u Bosni i Hercegovini, 1992., Križićev je otac bio primoran radikalno promijeniti mišljenje. Zdenkovi su roditelji bili tada protjerani sa svoga imanja u Johovcu; morali su ga, kao i mnogi drugi, napustiti s vrećicama u ruci. Krenuli su iz Johovca bez cilja, u kolonama prognanika, no Zdenko im je javio neka dođu k njemu, u karmelićanski samostan na Remetama. Taj je samostan tada primio oko 70 osoba, koje su u ratnom vihoru postale beskućnici.

- Moj mi je otac - ispričao mi je biskup Križić - tada rekao: "Sad zahvaljujem Bogu što me nije uslišao. Da ti nisi ovdje, tko zna gdje bih sada ja završio!" Eto vidite, neki se događaji mogu razumjeti tek nakog dužeg vremena odmaka od tih događaja...

 
 

* Država, kao što vidimo, nikakvim mjerama ne uspijeva zaustaviti odseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske. Lika je od ratnih 90-ih raseljena, a sad opustošuje i plodna Slavonija. Može li Crkva učiniti išta više od države da utječe na mlađe naraštaje da ostanu ovdje?

- Može, ali samo u suradnji s društveno-političkim zajednicama, bilo u regiji bilo na razini države. Najveći je problem zaposlenje. Crkva nema tvornica, ona ne može otvarati radna mjesta jer ih nema.

Ovdje, u Gospićko-senjskoj biskupiji, imamo goleme površine koje su, nažalost, neobrađene i neiskorištene. Ovi su krajevi bogomdani za poljoprivredu i stočarstvo. Lički krumpir je poznat i itekako cijenjen i u domovini i izvan nje. Ogulinsko zelje je također brendirano. Tu su i ogromni prostori za stočarstvo. Sve su to predjeli koji nisu zagađeni nikakvom industrijom.

Ako Plitvička jezera, koja su biser prirode na svjetskoj razini, godišnje pohodi oko milijun i 400 tisuća turista, samo bi ona od ljudi s ovoga područja mogla otkupiti sve njihove poljoprivredne proizvode, njihovu stoku, janjce, mliječne proizvode... Problem je, međutim, u tome što u Lici, kao i u cijeloj Hrvatskoj, nema zajamčenog otkupa. Ulaganja su puno veća od onoga što bi se zaradilo prodajom poljoprivrednih proizvoda. I ljudi jednostavno kažu da im se proizvodnja ne isplati.

Kad bi se ljudima jamčio otkup njihovih proizvoda po relativno pristojnim cijenama, ne bi bilo nikakvog razloga da napuštaju ove terene.

Crkva je sa svoje strane voljna dati, odnosno ustupiti neke svoje terene zainteresiranim poljoprivrednicima, stočarima ili proizvođačima voća i povrća, ali oni za to, u sadašnjim okolnostima, jednostavno nisu zainteresirani.

 

* Koliko u Lici, nakon silnih raseljevanja i iseljavanja proteklih dvadeset godina, još uopće ima stanovnika? Kolika je, zapravo, vaša pastva?

- U našoj biskupiji u zadnjih 20-ak godina broj stanovništva smanjio se za četvrtinu. Dok je 2001. na teritoriju biskupije bilo oko 102 tisuće stanovnika, sada ih ima negdje oko 68 tisuća. To znači da je jedna četvrtina biskupije ostala prazna.

Na području naše biskupije ima i nešto doseljenih, prognanika iz Bosne. Najviše iz srednje Bosne. To su ljudi tradicionalne vjere, iz tradicionalnih obitelji. Oni imaju najviše djece. Ali, nažalost, i oni sve više napuštaju ove krajeve odlazeći u inozemstvo.

 

* Kakav je bio trend rođenih i umrlih na području Gospićko-senjske biskupije u 2016. godini?

- Ukupno je 2016. na području biskupije kršteno 559 djece, dok je umrlo 1095 ljudi. Jedine dvije župe u biskupiji u kojima je broj rođenih veći od broja umrlih jesu one u kojima žive doseljenici iz Bosne: to su Korenica i Gračac.

Imamo župa, poput Čanka, Kaluđerovca, Bunića, i još nekih drugih u kojima se ljudi više i ne sjećaju kad je zadnji put bilo krštenje.

 

* Kako se na Božić može osjećati crkveni pastir, biskup, kojem biskupija nestaje. To jest, ostaju crkve, ali nestaju ljudi?

- To je žalost za Crkvu, ali žalost i za cijeli teritorij koji pokriva naša biskupija. Za Božić narod dolazi, crkva se ispuni, ali opet znamo da nam fali života. Da, imamo župa i crkvi gdje dođe tek nekoliko osoba na božićnu misu jer naroda nema.

A opet, na neke glavne blagdane bude na misi puno više ljudi nego što ih određenoj župi živi, jer za taj blagdan dođu i oni koji su se odselili, ali vole za te dane biti u svom zavičaju. Primjerice, u Kaluđerovcu ima oko 25 vjernika, a na misi za sv. Nikolu bilo ih je u kaluđerovačkoj crkvi njih 50-ak.

 

* Kako je vama kao biskupu? Jeste li uspjeli štogod konkretno učiniti da stanje bude bolje i perspektivnije?

- Razgovarao sam s odgovornim ljudima u županiji i gradovima. Oni govore da će pokrenuti neke stvari koje će omogućiti opstanak ljudi. Nadam se da nije riječ samo o predizbornim obećanjima.

Žalostan sam zbog takve situacije, ali mi želimo raditi, pomagati i biti blizu ovima koje imamo. Pomažemo starije ljude i siromašne obitelji. Kupujemo im drva za zimu, jer ovdje su zime duge i jake. Nabavljamo im i druge potrepštine - hranu, odjeću, obuću itd. Novčano pomažemo više obitelji s djecom koja studiraju. Ustupili smo i cijelu jednu našu zgradu u Gospiću za stanovanje studentima koji ovdje studiraju (na Učiteljskom fakultetu i Veleučilištu Nikola Tesla u Gospiću) uz minimalnu naknadu.

 

* Kako ste se osjećali u trenutku kad vam je potkraj ožujka 2016. bilo priopćeno da ćete biti imenovani za biskupa Gospićko-senjske biskupije?

 - To se dogodilo iznenada. Nisam o tome uopće razmišljao. Bio sam već ušao u 64. godinu života. Tada sam bio rektor Međunarodnog zavoda karmelićana „Teresianum“ u Rimu.

Zvali su me iz Kongregacije za biskupe u Vatikanu, da dođem sutradan u 10 sati kod njih. Pomislio sam da možda traže informaciju za nekog od svećenika koji su živjeli sa mnom, u Zavodu. Jer, u Zavodu je živjelo oko 120 ljudi, sa svih kontinenata. No, kad sam došao na razgovor, otkrio sam da se radi o meni. Iako sam to i slutio. Jednostavno sam se toga bojao.

 
* Zašto?

- Iz nekoliko razloga. Prvo, ja sam već 49 godina živio u samostanu. I sad prihvatiti takvu dužnost znači potpuno promijeniti stil života.

Osim toga, nisam uopće poznavao narav mojega posla kao biskupa. Zatim, nisam nikada kao svećenik radio direktno u pastoralu, nego sam bio poglavar, provincijal, odgajatelj i visoki dužnosnik u vrhovnoj upravi reda.

Naposljetku, Gospićko-senjska biskupija bila mi je potpuno nepoznata. Nisam poznavao nijednu župu u njoj, pa gotovo nijednog svećenika.

 

* Tko vas je primio u Kongregaciji za biskupe na razgovor?

- Prefekt Kongregacije kard. Marc Ouellet. Predočio sam mu sve svoje poteškoće i nedoumice. A on mi je onda naveo razloge zbog kojih je odlučeno da se mene imenuje za biskupa.

 

* Koji su to bili razlozi?

- Prije svega, moje iskustvo života i organizacije, jer sam dugo godina bio na najodgovornijim funkcijama u svom Redu. A drugi je bitan razlog bio taj što sam studirao duhovnost, tj. duhovnu teologiju. Kardinal Ouellet je naglasio da je potreba promicanja duhovnosti u Crkvi danas od primarnog značaja.

Nadodao je i još neke stvari: moju razboritost, moju sposobnost dijaloga sa svećenicima kao i moj rad na području duhovnosti, misija, duhovnih vježbi i duhovnih obnova.

Onda sam ja kardinalu iznio neke svoje strahove vezane za novu, biskupsku dužnost. No, kad sam mu spomenuo svoju dob, kardinal mi je rekao da je preda mnom 12 godina, a u 12 godina se može puno toga napraviti. Jer, u mirovinu se ide sa 75 godina, a ja sam tada, potkraj ožujka 2016., imao 63 godine, odnosno ušao sam u 64.

Na moju pak primjedbu da sam već 49 godina u samostanu i da bih sada morao radikalno promijeniti stil života, kardinal mi je odgovorio: "Kad bi to bilo nemoguće, Bog od vas to ne bi tražio!" Na kraju mi nije bilo druge nego prihvatiti novu, biskupsku dužnost.

 

* Koliko je za vaše imenovanje za biskupa bila važna činjenica da ste redovnik, odnosno karmelićanin?

- Mislim da to nije bilo presudno, no činjenica je da su među biskupima u Hrvatskoj prije mene bila samo dva redovnika.

 

* Što je, po vašem mišljenju, najviše presudilo da budete postavljeni za biskupa?

- Ono u što sam siguran jest to da je prevagnula odluka pape Franje koji se rukovodi načelom da za biskupa imenuje osobu koja nije iz biskupije o kojoj je riječ. Jer ona, kao takva, donosi neke novine i nije ničim uvjetovana.

Osim toga, jedan ugledan čovjek iz Vatikana rekao mi je, u povjerenju, da mu je Sv. Otac priopćio da mu je drago što sam se ja na jedan poseban način bavio duhovnošću sv. Terezije Avilske, koja je iz redovničke zajednice karmelićanki.

 

* Zašto je to važno?

- Papa Franjo jako dobro poznaje duhovnost sv. Terezije Avilske i njezinu nauku. Još dok je bio u Argentini, uputio je jednoga svog studenta na naš fakultet „Teresianum“ u Rimu, gdje sam ja bio rektor i gdje me je našlo imenovanje.

 

* Je li vas zateklo kad ste se, kao biskup, suočili s velikim demografskim problemima u Gospićko-senjskoj biskupiji?

- Prvoga dana kad sam bio imenovan, počeo sam moliti za svoju biskupiju. Govorio sam dragom Bogu: "Ne šalješ me valjda da pokopam tu biskupiju, nego te molim da joj život podariš!" Isus u Evanđelju kaže: "Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju" - pa sam ga molio da to čudo ljubavi učini i u našoj biskupiji. Tako da živim u nadi.

 

* Koje osobine najviše cijenite kod pape Franje?

- Najviše mi imponiraju njegova jednostavnost i neposrednost. A druga mu je vrlina - ili prva - njegovo forsiranje poslanja Crkve prije svega siromasima. Jer to je izvorno Isusovo. On apsolutno ne želi materijalno bogatu Crkvu, nego Crkvu koja pomaže i dijeli najpotrebnijima.

I on je započeo svoj pontifikat osiromašivanjem sebe. Sve ono suvišno – od određenih insignija koje su bile karakteristične za papinsku  odjeću - sve je to odbacio. Također, otišao je živjeti u Sv. Martu, zajedno s drugima. Nije se izolirao.

A tu je i njegov navještaj, koji je vrlo jednostavan, jasan i konkretan. Svijet razumije ono što on govori. I to što govori on i čini.

Vidi se to i po njegovim posjetima: on ide i bira destinacije u kojima ima najviše patnje. On ne ide toliko u ekonomski jake zemlje, koliko u ove rubne zemlje: primjerice u Bangla Deš, prije toga u Mianmar - tamo gdje ima patnje. On želi biti glasnik mira, pomirenja i ljubavi, i tu se ne štedi. Nekada su to su delikatni posjeti, ali on kao da ne razmišlja o delikatnosti nego osjeća da naprosto tamo mora ići.

 

* Uvriježeno je mišljenje da je Katolička crkva u Hrvatskoj danas bogatija, pa i puno bogatija nego što je to bilo u doba komunizma/socijalizma. Je li to opasnost za njezino poslanje?

- Mogu govoriti samo o svojoj, Gospićko-senjskoj biskupiji. Mi nemamo materijalnih dobara koji bi za nas bili stalni izvor određenih prihoda. Nemamo nikakvih prostora za iznajmljivanje ili nekih drugih stabilnih izvora financiranja. Nema više donacija koje su za vrijeme komunizma dolazile izvana.

Također, ništa nam se ne gomila u banci. Imamo puno crkava - naša biskupija ima 86 župa - a one stalno traže nekakvu obnovu. Tako da mi praktički svake godine rješavamo samo urgentne stvari. Kad crkva prokišnjava, kad dođu neke nedaće... Evo, otišao nam je, nedavno, krov na župnom stanu u Križpolju, otišao je krov crkve u Dabru, na Udbini crkva prokišnjava, u Josipdolu je u opasnosti statika crkve... Sve su to veliki izdatci. Da nema sredstava iz državnog proračuna, ta bi sakralna i kulturna dobra propadala. Potrebe su nam puno veće od onoga što imamo.

 

* Od čega se i kako financira Gospićko-senjska biskupija?

- Nemamo nikakav jači izvor osim državnih sredstava koja dobivamo. Pritom smo odlučili da 30 posto tih sredstava ide za siromašne, preko našega Caritasa. Ono što se dobije od vjernika su premala sredstva za tako velike izdatke.

Godinu uvijek završavamo na nuli, ali kada bismo odgovorili na sve potrebe naših župa, išli bi smo daleko ispod nule. Međutim u kredite ne želimo ulaziti.

 

* Lika je nakon rata doživjela veliki egzodus Srba i pravoslavnih vjernika. Koliko ih još ima u tom kraju?

- Na teritoriju naše biskupije ima ih oko 10-15 tisuća. Nemamo najpreciznijih podataka.

 

* Kakvi su odnosi između Hrvata i Srba, katolika i pravoslavnih?

- Mislim da se stvari smiruju, da idu u pozitivnom smjeru. Nakon samoga rata bila je iluzija očekivati puno sklada, jer je bilo previše rana. Međutim, sad se s odmakom to slaže. Jer, svi vide da je puno bolje živjeti u slozi, u suradnji, nego u napetostima i sukobima.

S druge strane, i Crkva u tom smislu djeluje. Mislim da mi i najviše pomažemo, stavljajući naglasak na praštanje i izmirenje. Uvijek naglašavam da je mržnja zlo koje truje onoga koji mrzi. Ja mržnjom neću toliko naškoditi drugima koliko ću naškoditi sebi.

Ako nekoga mrzim, mržnja je u meni. Ako se toga ne oslobodim, ona u meni raste. A kad raste, mržnja prije ili kasnije može udariti na bilo koga. Žrtva mržnje može biti moja supruga, moje dijete, otac ili majka. Čovjek praštajući se rasterećuje.

Nije bitno da li netko izričito traži praštanje. Važno je da se ja praštajući rasteretim. Jer to mi daje mogućnost veće slobode.

 

* Imamo li ekumensku Liku ili vjerski oštro podijeljenu Liku?

- Ne možemo govoriti ni jedno ni drugo. Na području Like nema nekakvih posebnih tenzija između katolika i pravoslavnih, između Hrvata i Srba. Nisu mi poznati neki incidenti.

Ali je, nažalost, istina da nam ekumenizam nije na nekoj razini. Fali nam više susreta i dijaloga. Istina, baš na teritoriju naše biskupije nemamo sjedište nekog pravoslavnog episkopa, s kojim bih kao biskup mogao imati neku posebniju suradnju.

Ali, zato govorim našim svećenicima da, gdje god mogu, uspostave kontakte s pravoslavnim parosima. Tako da je na području ekumenizma potrebno napraviti puno više.

Svakako da s naše strane postoji otvorenost, i jako bih volio da naš dijalog bude bliskiji.

 

* Je li rješenje teške demografske situacije u zemlji, a posebice u Lici, tj. u vašoj biskupiji, u prihvaćanju migranata?

- Ne znam je li rješenje samo u tome. Jedna je stvar pomaganje migranata dok ne nađu nekakva dobra rješenja, a druga stvar trajno prihvaćanje migranata kojima ne možemo osigurati dobra rješenja, prije svega stan i posao. Što smo u tom slučaju za te ljude učinili?

A treća stvar ostaje pitanje simbioze različitih mentaliteta - kako bi to funkcioniralo? Sve su to pitanja o kojima treba dobro razmisliti kako se ne bi napravile pogreške koje mogu imati negativne posljedice.

Ne čini mi se razboritim davati točno određene kvote za svaku zemlju koliko migranata treba primiti. Jer, ako mi tim ljudima ne možemo osigurati pristojan život, oni će onda i tako otići dalje. Jer ta kvota ne može biti kvota zarobljenika. Tim ljudima treba omogućiti da odu onamo kamo žele; ako im to ne omogućimo, onda su oni ovdje zarobljenici.

Tim ljudima nije dovoljno da imaju što jesti i gdje spavati. Oni traže više. Ako im ne možemo dati više, onda je bolje ne primiti ih.

 

* Bi li migranti na ikoji način mogli biti u funkciji ekonomskog preporoda Like?

- Treba vidjeti što to znači. Ako mi dovedemo u Liku 20 tisuća izbjeglica, hoće li oni moći živjeti u Lici i od čega? Ako ljudi iz Like bježe jer tu nemaju željene uvjete života, gdje nam je sigurnost da će ovi koji dođu biti zadovoljni?

Ljudi nisu stvari koje se premještaju iz jednog skladišta u drugo. Ljudi žele i traže ne samo da prežive nego da ostvare svoje ideale.

 

* Gdje vidite Hrvatsku u svijetu današnjega globalnog kapitalizma? Nauk pape Franje i "nauk" suvremenih ekonomsko-političkih doktrina kao da su u najdubljoj suprotnosti...

- U današnjem svijetu Hrvatska je na jednoj vjetrometini u sklopu koje joj zapravo nije jasno kojim smjerom treba ići. Ne biraju se uvijek prave vrijednosti nego se unaprijed proklamira ona vrijednost koja se nudi iz centara moći.

Postoji pritisak na Hrvatsku da pristaje na sve diktate, a to vodi osiromašenju, uništenju tradicije i gubljenju identiteta. Za mali narod poput našega to može biti pogubno. Utopit ćemo se i nestati u tom globalizmu.

S druge strane, radnička prava još nisu definirana. Mislim da bi napokon trebalo stati na kraj zapošljavanju na određeno vrijeme. Jer, to stvara nesigurnost. Radnik koji radi na određeno vrijeme boji se imati djecu, jer ako izgubi posao, neće imati čime djecu uzdržavati.

Govoriti da je radna snaga u Hrvatskoj preplaćena - to je grijeh koji vapi nebu! Znamo da ima puno proizvoda koji su puno jeftiniji u jednoj Njemačkoj nego u Hrvatskoj, a znamo kolika je razlika u plaćama. Pa kako će netko preživjeti ako plaće i mirovine ne prate rast cijena?

 

* Hrvatska je zemlja u kojoj živi 90 posto vjernika-katolika, a toliko je toga u njoj otišlo u krivom smjeru. U čemu je problem i kako iz njega izići?

- Krivica je, umnogome, na ljudima koji se deklariraju kao vjernici, a ne žive kao vjernici. Svi, nažalost, možemo postati takvi: i svećenici, i redovnici i laici. Biti vjernik ne znači vjerovati da Bog postoji. To vjeruje i đavao. Stoga nije to bit vjernika nego svjedočki život vjernika. Vjernik je onaj koji svjedoči svoju vjernost evanđeoskim vrijednostima.

Isus kaže da neće ući u kraljevstvo nebesko oni koji kažu "Gospodine, Gospodine" - nego oni koji vrše volju Božju. To su oni koji se trude živjeti kao što je živio Isus. Pa kada je u pitanju i svećenik: mi biskupi radije ne bismo imali svećenika nego da imamo nekoga koji narodu nije pravi svjedok vjere.

Duhovnost nije nešto nevidljivo. Vidi se tko je ima a tko nema. I ako se vidi da svećenik nije uzoran u vjeri, onda i narod postane takav. Vjera u narodu puno zavisi od svećenika.

Stoga, kada govorimo o vjernicima, ne trebamo se previše zanositi statistikama koje govore da je veliki postotak našeg naroda vjernički. Jer to u stvarnosti nije. Površni vjernici mogu proizvesti najrazličitije sablazni. Mogu biti i nepravedni, i nepošteni, i lopovi, i kriminalci, itd. Takvi ni na koji način ne mogu govoriti za sebe da su vjernici. Korupcija, u bilo kojem obliku, nije spojiva s vjerom.

 

* Što treba učiniti da se takvo nezavidno stanje promijeni nabolje? Koji bi lijek bio najbolji i najučinkovitiji za ekonomski, ali i moralno posrnulo hrvatsko društvo?

- Prije svega, djelovati na toj moralnoj formaciji ljudi. Mnoge su navike ostale još iz proših vremena. Ljudi su krali u poduzećima, a da se zbog toga nisu ni pokajali. To su opravdavali riječima: "Država mene iskorištava, pa imam i ja pravo državu!"

Naše bi pravosuđe trebalo sankcionirati takva ponašanja. Jer bez sankcioniranja prijestupa nema ni pravog odgoja. Pravosuđe, nažalost, to ne čini u dovoljnoj mjeri. Stoga su ljudi izgubili povjerenje u naše pravosuđe, a to nije dobro. Imamo primjera da se malog čovjeka koji je napravio neki sitan prekršaj od 100 kuna zna puno više progoniti nego one koji su oštetili državu i društvo za nekoliko milijuna kuna.

 

* Je li i Katolička crkva u Hrvatskoj kriva za neke promašaje koji su se dogodili u dva i pol desetljeća postojanja samostalne hrvatske države?

- Crkva nema svoj aparat koji može nešto provjeriti i dokazati, pa onda u mnogočemu nema ni dostatnih konkretnih argumenata.

Znalo se na početku da privatizacija u Hrvatskoj ne ide dobrim putem, ali Crkva nije imala dovoljno osposobljenih laika na planu ekonomije, pa i drugih sektora socijalnog života, koji bi mogli argumentirano pokazati neke stvari koje su loše, pa da bi i Crkva neke konkretne deformacije argumentirano osudila. Osuđivala je općenito.

Dojam je da je Crkva, u proteklom razdoblju, inzistirala prije svega na miru, suradnji i nadilaženju podjela u narodu jer su bila teška vremena, pa neke stvari nije dovoljno zaoštrila. Znam da je u mnogim slučajevima kardinal Kuharić intervenirao i rekao nekim osobama direktno u lice, ali kad to nije bilo objavljeno u novinama, ispada da nije ništa ni rekao.

 

 * Kako pesimizam koji danas prevladava u Hrvatskoj preokrenuti u optimizam i usmjeriti stvari u dobrom smjeru? Kako stati na kraj podijeljenostima koje blokiraju razvoj Hrvatske?

- Bojim se da taj pretjerani pesimizam ne postane trajnije stanje. Kada bi se naše političke strukture mogle nekako dogovoriti i osmisliti dugoročni plan razvoja zemlje, onda bi to za Hrvatsku bilo jako dobro. Pa da se taj plan doista provodi kroz duže vrijeme, bez obzira na to koja stranka bila na vlasti.

 

* Ali kako to konkretno postići?

- Treba nam širi društveni konsenzus. To govorim zbog toga što su kod nas neprestano prijepori koji je to dobri smjer Hrvatske. Oni koji su na vlasti neprestano su kritizirani od oporbe da su potezi koje povlače dugoročno štetni. Ako je to samo zbog toga da se kritizira vlast, da bi se ta vlast zgadila narodu, onda to nije dobro, onda to ne vodi ničemu. Ali ako su kritike opravdane, onda bi ih trebalo uzeti u razmatranje.

Pitam se: zašto barem glavne stranke u oporbi i stranke na vlasti na bi formirale jednu zajedničku komisiju, jedno zajedničko tijelo stručnjaka, koje bi samostalno, neometano ni od koga, izradilo dugoročnu strategiju razvoja Hrvatske? To onda ne bi bio projekt jedne stranke, niti projekt Vlade ili oporbe uzetih zasebno - nego svih zajedno. I taj bi projekt trebao vrijediti za idućih, recimo, 20-ak godina. Ne znam je li u današnjem stanju tolike podijeljenosti to moguće. Ako nije, onda je to jako žalosno.

Vidimo da kod nas tzv. "desni" i tzv. "lijevi" imaju često neke svoje zasebne stručnjake. Međutim, stručnjak je stručnjak, on ne može biti ni desni ni lijevi. "Desni" i "lijevi" stručnjaci - to su za mene više poslušnici ili polustručnjaci koji rade po diktatu. Svaka stranka može dati određenim stručnjacima zadatak da razrade neke projekte, ali ti projekti ne bi smjeli biti u funkciji neke ideologije nego u funkciji boljitka cijelog naroda. Nažalost, kod nas to nije uvijek slučaj.

Uistinu mislim da bi i vlast i oporba zajedno trebali izabrati tim stručnih ljudi kojima bi povjerili da na određenim područjima naprave strategiju razvoja te osmisle i razrade reforme koje se moraju poduzeti. Takva je vrsta konsenzusa, po mom sudu, neophodna. Pa i po cijenu da padne ova ili ona Vlada. Jer to će dugoročno koristiti zemlji.

 

* Koje bi mjesto u toj pretpostavljenoj zajedničkoj komisiji, odnosno tijelu stručnjaka, trebalo pripasti Crkvi?

- Zavisi o čemu se sve radi. Ako se radi o nekim užim stručnim pitanjima, primjerice ekonomiji, onda tu Crkva kao Crkva ne može puno pomoći. Kad se kaže "Crkva", najčešće se misli na crkvenu hijerarhiju, ali Crkva nije samo to. Crkva su i laici, koji mogu biti stručnjaci ovakvog ili onakvog profila.

Dakle, Crkva bi tu mogla pomoći upravo preko svojih članova laika koji su stručnjaci. Najvažnije je da se u tom radu izbjegava ideologiziranje. Da to bude uvijek znanstveni, a ne ideološki pristup.

 

* Na kraju, koju biste božićnu poruku uputili čitateljima Globusa?

- Ne smijemo izgubiti nadu, bez obzira na to što stvarnost nekada može izgledati tmurna i depresivna.

Za Božić redovito unosimo u svoje kuće bor ili jelku, to zeleno stablo simbol je života. To donosimo za Božić jer po Božiću Bog nam nudi bolji život. Bog nam daje jamstvo da je život najjači, da život uvijek pobjeđuje.

Bog nam daje jamstvo da u svim nedaćama života možemo pobijediti i ići naprijed. Pa neka i ovi božićni dani, dani radosti, ispune srca svih ljudi dobre volje. Da nam oni mogu biti navještaj onog boljeg, ljepšeg, da ne ostanemo bez dostatne životne radosti koju ne smijemo izgubiti bez obzira kroz kakve poteškoće prolazimo.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje